Malo je likova kao što je on u bosanskohercegovačkom fudbalu. Golmana još manje. Raja sa Grbavice najbolje zna kakav je na golu bio Zdenko Baotić. Bile su to godine kada je u Željezničar došao sa oreolom mladog reprezentativca koji je odbanio penal velikom Andersu Iniesti da napravi zvjezdanu karijeru, međutim sudbina je htjela drugačije.

Na Grbavici su, jasno, obožavali Baotića, a jedan je od rijetkih koji može reći da je uživao sportsko poštovanje i na drugoj strani Sarajeva. Onoj kojom vlada ljuti rival. Nakon epizode u Željezničaru čak je imao i ponudu da preseli na Koševo, dobijao je za bh. prilike više nego dobre uslove, ali nije mogao preći preko svih uspomena koje je doživio u Dolini ćupova.

Kada na liniji imate nekoga kao što je on, lako je doći do zanimljive priče. Govorio je o svom iznenadnom prekidu karijere, o onome što danas radi, ali i svojoj životnoj borbi za koju se malo zna u javnosti.

“Gdje sam danas? Nakon karijere vratio sam se u Orašje, tu igram rekreativno za jedan lokalni klub, a uporedo sa bratom bavim se proizvodnjom mesa. Ima me svugdje”, započinje Zdenko Baotić (35) razgovor za Reprezentacija.ba.

Na korak od Bundeslige

Baotićeva fudbalska priča, koja je mogla biti daleko bolja, završila se u Rumuniji.

“I dok većina igrača FIFA-u vidi kao majku, meni je bila maćeha. Imao sam problem da me nakon igranja u Rumuniji nijedan klub nije mogao registrovati, ni Vratnik, tako da sam bio primoran na kraju da se vratim kući i ‘batalim’ fudbal. Problemi su počeli kada sam branio za ArcelorMittal, današnji Otelul Galati, gdje sam se susreo sa šikaniranjem i toliko nekih ružnih stvari. Plaće nismo dobijali redovno, od mene su tražili da smanjim ugovor jer sam bio među najplaćenijim, ali nisam pravio probleme. Trpio sam… Želio sam na bezbolan način da odem. Ipak, vidjevši da to ne ide baš onako kako sam zamišljao, nisam imao izbora nego da cijeli slučaj prijavim FIFA-i nadajući se da će se to riješiti kroz mjesec dana. Na kraju sam dočekao da mi FIFA nikako nije htjela izdati pasoš ni za jedan klub. Zbog toga mi je propao transfer u Eintracht s kojim sam potpisao predugovor i odradio trening.  Taj transfer bi bio ostvarenje snova, Bundesliga je to.”Foto: Sturm Graz

“Eintracht je za mene bio spreman dati 900.000 eura, nije to sad neka posebna cifra, čak sam i ja bio spreman da učestvujem samo kako bi me pustili. Inače, kao igrač sam svugdje dobro zarađivao… Ma, ja sam toliko ‘zagrizao’ da sam gazdi kluba želio kupiti i Porsche. Znao sam da voli taj automobil. Jedne prilike kada smo svi zajedno šetali zastali smo kod Porscheovog salona i on je baš bio rekao da mu se sviđa. Ipak, na kraju ni to nije pomoglo. Nije bila sudbina.”

Nije se Baotić predavao, nadao se da će se cijeli slučaj završiti u njegovu korist i da će nastaviti raditi ono što najbolje zna.

“Iz FIFA-e nikakav signal nije dolazio, odugovlačilo se to, ali nisam se predavao. Nekoliko godina sam plaćao trenere kako bih mogao invidualno raditi i ostati u formi. Eintracht nije mogao čekati i odustao je, naravno, ali su se poslije toga javljali švicarski Xamax, Dijon, Molde, Austrija Beč, Red Bull Salzburg… s kojima je bila ista priča. Jave se, vide moju situaciju i ćao. Ko će uzeti igrača kojeg ne možeš ni registrovati. Ni u snu se nisam nadao da će se na takav način završiti moja karijera. Krivac glavni je FIFA, odnosno Sepp Blatter i Michel Platini. Tek sada prije četiri mjeseca uspio sam se registrovati za klub iz mjesne zajednice.”

U Željezničaru je Baotić proveo skoro tri godine, taj period u karijeri smatra najljepšim, iako je bilo i neprijatnih situacija.

“Jedne prilike kada smo bili na pripremama, ne sjećam se sad da li u Međugorju ili Blagaju, ali uglavnom javili su mi da mi je majka umrla. Imala je tek 45. godine, to me strašno pogodilo, ni dan danas se ne mogu pomiriti s tim da je više nema. Naravno, vratio sam se kući, propustio nekoliko treninga, ali kada sam se vratio dočekao sam to da sam maknut sa gola. Sad ko je tome svemu kumovao, ne znam, međutim za mene je to bila nepravda. Već sam se tada bio zasitio igranja u BiH, Šehić  je stasavao i na kraju je odlazak bio neminovan. Bez obzira na sve, u Željezničar sam došao sretan i otišao sam sretan. Sve ove stvari su u fudbalu normalne, ne možeš svima ni ugoditi”, priča Baotić i dodaje:

“Drago mi je što je Šehić napravio dobru karijeru. Smatram da može još više i da je bolji od pola ovih golmana što danas brane u evropskim ligama, samo mu treba dati šansu, podržati ga.”

Čudni su naši treneri

Govoreći o Željezničaru nije stao na tome.

“Željezničar je i danas dio mene, pratim redovito sve, a često sam i u Sarajevu. Ipak, moji počeci na Grbavici nisu bili baš najidealniji. Reći ću vam nešto, ali morate napisati onako kako kažem, bez umotavanja. Potpisao ja ugovor, dolazim pred mjesto u kojem sam trebao stanovati i tadašnji predsjednik me upoznaje sa trenerom Nenadom Starovlahom čija je prva reakcija bila: ‘Šta će nam on, ne treba mi golman’. Ja u nevjerici, pitam se šta će sad biti… Ipak, šutio sam i radio, da bi mi se nakon nekog vremena to i isplatilo. Stao sam na gol i iskoristio šansu na najbolji mogući način. Ma, naši treneri su općenito čudni. Ne postoji nacija je koja je više talentovanija za sport od nas Bosanaca, ali ne mogu da shvatim kako naše trenerske legende na kraju ne uzmu niti jednog domaćeg igrača u klubovima u kojim rade. Prije će uzeti strance, igrače iz Srbije, ili nekoga trećeg nego nekoga našeg koji sigurno nije lošije kvalitete. E, to mi nikako u glavu ne ide.”

Malo je, ipak, nedostajalo da na kraju sarađuje sa Mehmedom Baždarevićem u Francuskoj.

“Nedugo nakon majčine smrti i problema u Željezničaru, Meša me kontaktirao i pozvao da dođem u Grenoble. Na mom dolasku je insistirao vlasnik kluba Ubagai, inače Japanac. Tamo sam odradio nekoliko treninga, branio i na jednoj utakmici, a toliko sam bio spreman da sam osjećao da bi i u Bayernu zadovoljio. Svi su bili impresionirani sa mojim radom, ali iz nepoznatih razloga do saradnje nikada nije došlo, zna ih samo Baždarević.”Foto: Sturm Graz

“Za vrijeme igranja u Željezničaru susreo sam se s toliko različitih ljudi da je to nevjerovatno. Na probu, recimo, nema ko nije dolazio. Bilo je igrača i iz Senegala. Ja sam većinu njih vozao, hranio, bio sam im i tata i mama. I anegdota je bilo prilično mnogo. Jedne prilike trener Enver Hadžiabdić nas je okupio na pomoćnom terenu, na centru, ali Fatmir Bajramović nije to baš registrovao i za to vrijeme je uzeo loptu i pimplao. Javlja se njemu pomoćni trener Boris Bračulj: ‘Pa, dođi Bajramoviću, sastanak je’, a on onda nabije loptu, ona pogodi prečku i – probije se. E, rek’o, druže, završio si karijeru (smijeh).”

Pamti još jednu situaciju zbog koje se i danas naježi.

“Nikada neću zaboraviti kada je na jednom od treninga dječak pao naglavačke sa tribine. Nesvjesno sam preskočio ogradu visoku četiri metra i održao ga na životu, bio sam skoro sav krvav. Taj dječak je imao četiri godine, posjetio sam ga i u bolnici, ali ne znam šta je danas s njim. Volio bih ga upoznati.”

Kada je napuštao Željezničar, imao je ponudu da karijeru nastavi u Sarajevu.

“To je tačno, zvali su me ljudi iz Sarajeva, ali kako da pređem preko svega lijepog što sam doživio braneći za Željezničar? Na kraju sam se zahvalio na ponudi. Uostalom, tada sam zacrtao u glavi da želim ići isključivo u inostranstvo jer više nisam imao ni volje ni želje da branim u BiH. Trebao mi je izazov, želio sam osjetiti veći nivo, bolje terene…”

U Sarajevu se sve zna

Nije, kaže, dozvolio da ga zanesu svjetla velikog grada.

“Željini igrači su se pretežno okupljali na Vracama u jednom lokalu, ali kada sam imao vremena, ja sam pretežno išao kući u Orašje ili na neku od planina. Sarajevo je specifično. Tamo se ništa ne može sakriti, a uvijek si pod lupom, moraš paziti šta radiš. Ponosan sam što kao igrač nisam nikada cigaretu zapalio, niti sam okusio alkohol. Tek prije nekoliko dan sam prvi put.”

U nekoliko navrata Baotić je pozivan i u “A” reprezentaciju BiH koju je tad vodio Fuad Muzurović. Tada mu se desilo nešto nevjerovatno. 

“Kao reprezentativac odem na okupljanje, nije mala stvar biti među najboljim bh. igračima, ali po povratku sa priprema mene Željezničar smakne sa gola. Ni navijačima se to nije svidjelo, skandirali su moje ime kako bi me vratili nazad. Mnogo su me podržavali jer su znali ko sam i šta sam, kroz karijeru sam bio spartanac kojem su rad, red i disciplina bili na prvom mjestu. Dan nakon utakmice bi me ubijali krvničkim treninzima, ali na sve to sam se smijao.”Foto: Privatni album

“I dalje je prisutna ljubav prema automobilima. Ni sam ne znam koliko sam ih dosad promijenio, to mi je neka vrsta hobija, mada sam sada više zbog posla zaokupljen radnim mašinama. Strast mi predstavljaju brzi automobilu, nekoga to prođe, ali mene još nije. U Sarajevu me bilo lako prepoznati po Golfu ‘petici’ R32. Svi koji su razumiju u automobile, znaju koliko je to rijedak automobil i po čemu je poseban.”

Često je Baotić plaćao i kazne zbog nepropisne vožnje, a otkrio je kako i sam zna popraviti određene kvarove.

“Strašno puno znam u automobilima, znam popraviti i određene kvarove, mada te stvari radije prepustim mehaničarima. Sjećam se da sam jedne prilike Omeru Joldiću mijenjao sijalice. Tad je baš kupio Škodu Octaviju novu, a ja sam ga zezao da to auto kod nas pretežno vode invalidi.”

Otkrio nam je još jednu zanimljivost.

“Danas će to možda zvučati čudno, ali ja sam među prvim igračima u Evropi koji su imali svoju oficijalnu stranicu. Moje ime su djeca pisala po zidovima, mada danas mnogi ne znaju ni da sam branio.”

I kada smo razgovor završili, deset minuta kasnije zazvonio je telefon. Upravo je Baotić bio s druge strane linije.

“Prijatelju, reći ću ti i da je moja glavna parola da se nikada ne treba predavati. Slabo ko zna, ali u zadnjih nekoliko godina sam imao velikih zdravstvenih problema, bio sam i na operacijama. Dijagnosticiran mi je tumor na mozgu. Ali, nema predaje. I dalje živim, radim i trudim se”, rekao nam je Baotić na samom kraju razgovora za Reprezentacija.ba portal.

Lična karta

Baotićeva fudbalska priča je počela u Orašju, odakle je otišao u Željezničar, a poslije toga je imao dvije inostrane avanture. Šest mjeseci je proveo u Šturmu i godinu i pol u rumunskom Otelul Galatiju. Oni koji su s njim dijelili svlačionicu na Grbavici kažu da je rijetko bio sa Baotićem rame uz rame kada su u pitanju predispozicije i izdržljivost na treninzima.

(Reprezentacija.ba)