Čak pet talijanskih klubova nalazi se u polufinalima triju europskih klupskih nogometnih natjecanja. Epilog je to kakav je na početku sezone teško tko mogao predvidjeti, pogotovo kad se pogledaju rezultati talijanskih klubova u europskim natjecanjima u posljednjih desetak godina. No ova sezona očigledno je drugačija i kao takva već će sada ostati upamćena pogotovo za ljubitelje talijanskog nogometa. Inter i Milan igrat će ovog tjedna međusobno u polufinalu Lige prvaka, Juventus i Roma igrat će protiv Seville i Bayer Leverkusena u polufinalu Europske lige dok će Fiorentina igrati protiv Basela u polufinalu Konferencijske lige. Jedino što je u ovom trenutku izvjesno jest da će jedan talijanski klub sigurno igrati finale Lige prvaka, najelitnijeg nogometnog klupskog natjecanja u svijetu. Pomalo nestvarno zvuči podatak da je prošlo čak 13 godina otkad je posljednji put neki talijanski klub osvojio to natjecanje. Tada je to bio milanski Inter koji je 2010. godine u finalu pobijedio njemački Bayern München rezultatom 2:0 i osvojio svoj treći naslov europskog prvaka u povijesti kluba. Od tada pa sve do danas jedini talijanski klub koji je stigao do finala bio je Juventus, i to u dva navrata – 2015. odnosno 2017. godine – ali je u oba slučaja ta finala torinski klub izgubio. Slavni dani Juventusa, kada je devet godina zaredom bio prvak talijanske Serie A, već su lagano pali u zaborav. Dapače, uz iznimku Rome i Fiorentine, ostali klubovi koji se nalaze u borbi za europsku slavu – dakle, tri najveća talijanska kluba u povijesti te zemlje – igraju rezultatski poprilično mediokritetske sezone, pogotovo kada je talijanska liga u pitanju. Inter i Milan trenutno su na ljestvici na četvrtom i šestom mjestu, a pitanje je bi li Juventus bio na trećem mjestu da im nije vraćeno sredinom sezone oduzetih petnaest bodova zbog još jednog u nizu skandala tog kluba, koji je ovoga puta vezan uz prikrivanje stvarne vrijednosti igračkih ugovora, konkretnije, njihovih plaća. Rezultati koje su talijanski klubovi ostvarili u europskim natjecanjima ove sezone zbilja su vrijedni divljenja.

U jednom od prošlogodišnjih brojeva magazina Tempo pisali smo o propasti donedavno najveće nogometne lige na svijetu. Kako drugačije objasniti situaciju u kojoj se u današnje vrijeme mladi nogometaši prepuni potencijala radije odlučuju igrati u Belgiji, Nizozemskoj, pa čak i Francuskoj, nego u Italiji? Samo prije dvadeset godina – a o razdoblju devedesetih da ne pišemo – to je bilo praktički nezamislivo. Razloga za to ima mnogo, ali najjednostavnijim rječnikom rečeno, talijanska liga zapela je u 20. stoljeću, što samom nogometnom filozofijom i igrom na terenu, što infrastrukturom. Osim Juventusa nijedan talijanski klub u ovom stoljeću nije izgradio moderan stadion, nije čak niti nadogradio postojeći kako bi se barem pokušalo ići ukorak s novim vremenom, odnosno, sa standardom koji prvenstveno postavlja engleska Premier liga. Primarni je cilj modernih nogometnih klubova – dakle, klubova 21. stoljeća – zadržati navijača na stadionu što dulje – prije, ali i nakon utakmice. Zbog toga moderni stadioni nisu samo udobnije stolice i ljepši travnjaci, već su u sklopu njih i mnoge druge akvizicije koje s nogometom imaju, ali i nemaju pretjerane veze. Konzumerizam je nit vodilja kapitalizma, ali Italija kao da toga nije svjesna. Ili ne želi biti. Banalan primjer koji toj teoriji ide u prilog upravo je situacija koja se događa s navijačima Intera iz Hrvatske. Naime, u Hrvatskoj postoji službeni navijački klub milanskog Intera koji posluje sasvim legalno po principu godišnje pretplate i čiji članovi imaju pravo na kupnju ulaznica za domaće utakmice Intera tijekom cijele sezone. Međutim, nakon prijave na službenu Interovu stranicu te prilikom popunjavanja osobnih podataka za kupnju željene ulaznice, osoba iz Hrvatske mora, pored svog imena i prezimena te datuma rođenja, također odabrati i državu iz koje dolazi. Italija je vjerojatno jedina zemlja u Europi koja u tom segmentu još uvijek nema opciju odabira Republike Hrvatske, već nas sve klasificira kao Jugoslaviju. Gledajući iz te perspektive pravo je čudo što Italija u sva tri europska klupska natjecanja ove sezone ima fantastičnih pet predstavnika, što je ipak dokaz da nije posve mrtva.

Talijanska liga zapela je infrastrukturom u 20. stoljeću, osim Juventusa nijedan talijanski klub u ovom stoljeću nije izgradio moderan stadion

Uz dužno poštovanje Romi, Juventusu i Fiorentini, javnost prvenstveno zanima milanski derbi između Intera i Milana. U koliko se god velikim problemima ta dva kluba nalazila u posljednjih desetak godina, neoboriva je činjenica da se i dalje radi o nogometnim gigantima, voljenim brendovima čiji navijači već odavno nisu samo Talijani, već dolaze iz doslovno svih dijelova svijeta, a u posljednje vrijeme pogotovo s azijskog kontinenta s obzirom na to da su se oba kluba nalazila pod azijskim vlasnicima. Točnije, Interovi vlasnici još uvijek su Kinezi, dok se Milan nalazi pod američkim vlasničkim kapitalom. Igrom slučaja ili sudbine, Inter i Milan ovog su stoljeća već igrali jedno polufinale Lige prvaka, i to točno prije dvadeset godina, u sezoni 2002./03. U obje te utakmice nije bilo pobjednika, ali zbog tadašnje prednosti pogotka u gostima (0:0 i 1:1), Milan je prošao u finale te u konačnici i osvojio natjecanje protiv Juventusa. Za psihičko stanje navijača obaju klubova možda bi najbolje bilo ne prisjetiti se svih igrača koji su tada igrali u oba kluba, ali neke moramo spomenuti. S jedne strane vratar Abbiati, braniči Costacurta, Nesta i Maldini, veznjaci Pirlo, Seedorf i Gattuso te napadači Ševčenko i Inzaghi, dok su se s druge strane nalazili vratar Toldo, braniči J. Zanetti, Cannavaro i Materazzi, veznjaci Di Biagio i Emre te napadači Recoba i Crespo. Kada bi svi ti igrači zaigrali u nekom klubu u današnjoj Seriji A, osvojili bi ligu već do siječnja, i to bez poraza uz minimalno 90 posto ostvarenih pobjeda. Spomenuti polufinalni ogled, međutim, nije posljednji međusobni susret milanskih klubova u eliminacijskoj fazi Lige prvaka. Posljednji njihov susret dogodio se u sezoni 2004./05. u četvrtzavršnici koju je Milan uvjerljivo dobio ukupnim rezultatom 5:0 (2:0 i 3:0). Dida, Cafu, Stam i Kaká s jedne, odnosno, Cordoba, Veron, Cambiasso i Adriano s druge strane, neki su od igrača koji su tada igrali u Milanu i Interu uz poneke već nabrojene igrače iz prethodnog polufinalnog ogleda. Imena svih tih igrača nikako ne spominjemo bez veze, jer se i po njima može vrlo lako zaključiti koliko je od tada pa do danas Serie A nazadovala u pogledu kvalitete igračkog kadra klubova.

Zanimljivo je da je u spomenutom polufinalnom ogledu Intera i Milana prije dvadeset godina, glavni napadač Milana uz Ševčenka bio Filippo Inzaghi, stariji brat Simeonea Inzaghija, trenutnog Interova trenera. Filippo Inzaghi veliku većinu svoje nogometne karijere proveo je u Milanu, a nakon što se njegov mlađi brat plasirao s Interom u polufinale ovogodišnje Lige prvaka te kada je postalo izvjesno da će se odigrati gradski derbi, Filippo Inzaghi odmah je za medije izjavio: “Za mene je ovo savršeno polufinale. Ja sam oduvijek ‘milanist’, uvijek ću biti njihov navijač i poprilično je jasno na čijoj će strani u tom ogledu biti moje simpatije, ali istovremeno sam jako sretan zbog svog brata Simeonea koji je apsolutno zaslužio s Interom zaigrati u polufinalu.” Simeone Inzaghi možda nije imao toliko uspješnu i bogatu igračku karijeru poput svog starijeg brata, ali kao trener je jedna sasvim druga priča. U posljednje dvije godine u Interu, Simone Inzaghi osvojio je talijanski kup i dva talijanska superkupa što znači da je osvojio tri trofeja u dvije sezone – nešto što Inter nije uspio još od 2010. godine i zlatnog doba pod legendarnim Joséom Mourinhom. Štoviše, plasmanom u finale ovosezonskog izdanja talijanskog kupa, u kojem će igrati protiv Fiorentine, Simone Inzaghi je u Interovu blagajnu inkasirao dodatna tri milijuna eura. To će se finale igrati na Olimpijskom stadionu u Rimu, a Interu će od prodaje ulaznica za tu utakmicu pripasti 45 posto zarade, što će biti dodatna dva milijuna eura. Uz sve to, plasmanom u finale domaćeg kupa Inter je osigurao sudjelovanje u talijanskom Superkupu iduće sezone, koji će se igrati po principu četiriju momčadi uz moguću zaradu od sedam milijuna eura u slučaju osvajanja trofeja. No ništa se od toga ne može uspoređivati s novcem zarađenim u ovosezonskom izdanju Lige prvaka. Plasmanom u polufinale Inter je ukupno ove sezone od tog natjecanja zaradio 93 milijuna eura, i to ne računajući zaradu od prodaje ulaznica. Kako bismo tu brojku stavili u korelaciju, napomenimo da je pod Antoniom Conteom prije tri godine Inter u Ligi prvaka inkasirao “samo” 37,8 milijuna eura.

U posljednje dvije godine u Interu, Simone Inzaghi osvojio je talijanski kup i dva talijanska superkupa, što Inter nije uspio još od 2010. i Joséa Mourinha

Kad već nemaju igrače na razini onih od prije dvadesetak godina, Inter i Milan barem imaju kvalitetne trenere odnosno trenere koji donose rezultate i trofeje. Stefano Pioli postao je sedmim trenerom AC Milana te taj slavni klub doveo u polufinale Lige prvaka i tako postao dijelom uistinu elitnog kluba. Prošle godine s Milanom je osvojio naslov prvaka Serie A, čime je Milan prekinuo razdoblje suše osvajanja trofeja koje je trajalo od 2011. godine. Milan je jedno dugo razdoblje praktički bio pretplaćen na igranje u završnicama Lige prvaka, koje su u posljednjih dvanaestak godina postale poput neke davne uspomene. Pioli je to uspio preokrenuti, najprije okupivši solidne igrače i od njih napravivši pravu momčad u kojoj je zajedništvo na prvom mjestu te kojoj je usadio pobjednički mentalitet bez obzira na njihovu – u nekim slučajevima – igračku potkapacitiranost. Sve to, naravno, nije došlo preko noći, ali plodovi napornog rada prije ili kasnije moraju biti vidljivi. Nešto slično ove sezone radi i Portugalac José Mourinho s Romom. Nakon poprilično neuspješne epizode u Londonu s Tottenham Hotspursima, Mourinho se vratio u Italiju prvi put nakon što se razišao s Interom, i to na vrhuncu slave, osvojivši trostruku krunu 2010. godine. Odmah u svojoj prvoj sezoni, poprilično tipično za njega, s Romom je postao prvakom Konferencijske lige – novoosnovanog klupskog natjecanja, a ove sezone je u Europskoj ligi stigao do polufinala. Osim toga, za razliku od Simonea Inzaghija i Piolija, Mourinho s Romom u domaćoj ligi trenutno ne stoji jako dobro: na sedmom je mjestu, ima pet bodova manje od Intera koji je na četvrtom mjestu, koje izravno vodi u Ligu prvaka. Ima momčad koju – baš poput Milana – nosi duh zajedništva, jer to je očito jedina stvar koju trener koji na raspolaganju nema otvorene ruke za kupovinu najskupljih igrača, može usaditi u ekipu. Zanimljiva je i ta nevidljiva crta koja spaja svih pet talijanskih sudionika ovosezonskih polufinalnih ogleda europskih klupskih natjecanja: trenutačni trener Milana Pioli bio je trener Intera, trenutačni trener Rome Mourinho bio je također trener Intera, Juventus je svima, povijesno gledano, najveći rival, a Fiorentina će u finalu talijanskog kupa zaigrati protiv Intera.

Plasmanom u polufinale Inter je ukupno ove sezone od tog natjecanja zaradio 93 milijuna eura, i to ne računajući zaradu od prodaje ulaznica

U veljači ove godine Fiorentina je bila na 14. mjestu Serie A te je sve upućivalo na još jednu razočaravajuću, osrednju sezonu za klub iz Firence. No trener Vicenzo Italiano sa svojim igračima od tada je krenuo u nevjerojatan pobjednički niz koji se još uvijek nije zaustavio. Ostvarivši 11 uzastopnih pobjeda, Fiorentina je postala najuspješniji europski klub u tom segmentu statistike, nadvisivši čak i engleski Manchester City te njemački Bayer Leverkusen, koji su također nanizali veliku količinu pobjedničkih uspjeha. Osim što su se plasirali u finale talijanskog kupa i polufinale Konferencijske lige, Fiorentina je u svom nizu uspjela pobijediti i oba milanska kluba u ligaškom natjecanju te je tako nagovijestila da je ozbiljan kandidat za barem jedan trofej ove sezone, ako ne i dva. Uz sve probleme koje talijanska nogometna liga proživljava posljednjeg desetljeća, ova sezona mogla bi postati povijesna jer još uvijek postoji šansa da sva tri europska klupska natjecanja osvoje talijanski klubovi. A to bi uistinu bio podvig vrijedan svakog divljenja.

Autor: Seid Ružić Ibrišimović

Izvor: nacional.hr