Sri04082021

Last update

Back Nalazite se ovdje: Home Zanimljivosti Interesantno Sport po nacionalnom ključu: Seoske gazde na nogometnim oranicama

Sport po nacionalnom ključu: Seoske gazde na nogometnim oranicama

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

Unekoliko je prilično urnebesno kako su pravno doskočili statutarnih odredbama koje su problematične. Nigdje tu nema nacionalnog predznaka koji bi bio upadljiv i problematičan

Nacionalni ključ po kojemu biramo funkcionere u gotovo svim područjima djelovanja jedna je od glavnih prepreka bilo kakvom napretku Bosne i Hercegovine. Stara je to priča o podobnima koji zauzimaju mjesta sposobnih i kvalificiranih. Sustav koji primjenjujemo pri izboru djelatnika krovnih organizacija i institucija u zemlji doveo je praktički do toga da je nacionalna pripadnost postala zanimanje. To umnogome doprinosi dojmu kako su u Bosni i Hercegovini nacionalna predstavnička tijela ništa drugo do ekonomske/financijske interesne skupine, piše Marko Tomaš za Žurnal.info.

RUGANJE U LICE

Tako da novi, ali stari način glasanja u nogometnom savezu BiH, nije uspostavljanje trećeg entiteta nego priznavanje jednom dijelu poslovnih partnera prava na odlučivanje. On je problematičan utoliko više što su međunarodna nogometna tijela upravo zbog takve raspodjele dužnosti i odgovornosti ne tako davno suspendirala naš Savez i blokirala njegov rad. Period blokade i tzv. normalizacije ispostavio se najuspješnijim u našoj kratkoj nogometnoj povijesti. Kada su umjesto podobnih ljudi iz nacionalno – interesnih skupina na ključna mjesta postavljeni pravi nogometni poslenici Bosna i Hercegovina se plasirala na, za sada, svoje jedino veliko natjecanje.

„Nove“ izmjene statuta nisu ništa drugo do vraćanje na pozicije prije „normalizacije“. Ujedno to je i ruganje u lice svim međunarodnim tijelima koja su odavno umorna od dovijanja kako da doskoče davno oboljeloj upravljačkoj matrici u Bosni i Hercegovini. Jasno je ljudima iz Saveza da bi posljednje izmjene statuta opet mogle dovesti do nekakve blokade ali očito ih za to nije briga. Oni imaju vrlo jasne partikularne financijske interese i njih će pokušati ostvariti pod svaku cijenu. Opće dobro, u slučaju nogometa navijačka radost, njima je, što se kaže, zadnja rupa na svirali. Izmjenama statuta su još jednom pokazali da isključivo brinu o tome kako će dijeliti financijski kolač koji Savez zaradi ili priskrbi na neki drugi način. Pokazali su i određenu dozu empatije spram svojih poslovnih partnera stavljajući sve aktere priče u ravnopravan položaj prigodom donošenja odluka koje za cilj imaju ostvarivanje određenih interesa.

Unekoliko je prilično urnebesno kako su pravno doskočili statutarnih odredbama koje su problematične. Nigdje tu nema nacionalnog predznaka koji bi bio upadljiv i problematičan. Ono što precizira tko točno ima pravo glasa i veta, što je ovdje bitnije, jeste jezična finesa tako da imamo predstavnike kantonalnih tijela i predstavnike županijskih tijela. Jedni su, dakle, fudbalski a drugi nogometni poslenici. Time je precizno određeno kolika je težina glasa svake nacionalne interesne skupine. Fora je u tome da su mnogi internetski komentatori zapjenili zbog toga što se time kao ide na ruku Hrvatima. Kao da običan navijač, slučajno rođenjem Hrvat, ima osobni interes u cijeloj priči a to nikako nije istina. Ovim se imaju ostvariti interesi onih kojima je biti Bošnjak i Hrvat u CV – iju valjda zavedeno u rubriku zanimanje/akademsko zvanje. Dakle, samo ti i takvi funkcioneri su oni koji imaju osobne interese u cijeloj priči. Nema tu nikakvih nacionalnih interesa. Daleko od toga. To su obični kriminalno – poslovni lobiji koji se nacionalnim imenom koriste kao krinkom koja nas ima navesti da mislimo kako iza te paralegalne korporacije stoji neka institucija koja radi u korist i zastupa interese cijele nacije.

LIJEP MEDIJSKI MANEVAR

Svakako, posljednje izmjene statuta su lijep medijski manevar. Opet smo jedni druge počeli gledati ispod oka a nitko se ne bavi činjenicom da će tamo neki Vico Zeljković zasjesti na mjesto glavnog čovjeka nogometnog saveza. Dok klubovi iz susjednih zemalja iz godine u godinu postaju sve standardniji i redovitiji sudionici europskih kup natjecanja što je posljedica, valjda, nekog sustavnog rada koji malo po malo donosi rezultate dotle čovjek, kojem u rubrici zanimanje stoji da je biznismen i nogometni funkcioner, a zapravo ima akademsku titulu Dodikovog nećaka, Vico Zeljković najavljuje da je njegova primarna zadaća uvesti VAR tehnologiju u najviši nogometni rang Bosne i Hercegovine.

Zašto, pobogu, pitate se? Valjda da se može bolje i iz više kutova snimiti stanje terena i tribina. Pazite sad, gospodin glavnim infrastrukturnim ulaganjem smatra uvođenje video tehnologije! Ništa travnjaci, ništa tribine, oprema za škole nogometa, slanje trenerskog kadra koji radi s mladima na akademska putovanja i sl. Sve će, dakle, ostati isto samo što ćemo to isto ubuduće imati snimljeno VAR tehnologijom. Travnjaci i tribine su ipak nešto što će nakon nekog potencijalnog unaprjeđenja ostati klubovima na raspolaganje a VAR je pak nešto čime će rukovoditi savez preko nekog manjeg izvršnog tijela.

Zbog toga valjda gospoda VAR vide kao bolju prigodu da preko nekog kuma koji ima, na primjer, poljoprivrednu kompaniju uvedu video tehnologiju u naš nogomet koji će, tako, na travnjaku i tribinama, sukladno stanju u zemlji, spadati na početak 20. stoljeća dok će sucima pomagati oprema 21. stoljeća. A gdje ima kuma ima i časti. Eto i zašto je bilo bitno dogovoriti kako se dijele prava i odgovornosti u Savezu. Vjerojatno će fudbalski funkcioneri biti zaduženi za uvođenje VAR tehnologije u kantonima dok će nogometni poslenici uvoditi VAR u županijama. U Republici Srpskoj za to će pak biti zadužen Dodikov nećak ali od ženine jetrve prabake, prve žene u povijesti koja je nekoj nestašnoj djeci nožem isparala loptu koja joj je povaljala leju luka pa se time upisala u nogometne kronike ovih prostora. Prosto ko pasulj, rekla bi Margaret Thatcher. Što se čudite, za naš nogomet su važniji ljudi koji su djeci bušili lopte od onih koji su s njim mogli napraviti barem „deset na nogu“. U prilog toj tvrdnji govori i hitnost kojom se na neku blatnjavu ledinu želi uvesti VAR tehnologija.

Jebeš uvjete za igru, jebeš komfor na tribinama, jebeš suštinu, važna je šminka, još jedna krinka kojom ćemo kao pokazati kako smo ukorak s nogometnim svijetom.

NAJVEĆI NEPRIJATELJI

Edin Džeko je briljirao proši tjedan. Osim što je postao treći najbolji strijelac u povijesti velike Rome išlo ga je i na diplomatskom planu. Nitko nije tako precizno izrazio bit naših nevolja kao što je to učinio „dijamant“ nakon izvlačenja kvalifikacijskih skupina za svjetsko prvenstvo u Kataru. Grupu je komentirao riječima: „Mi smo najveći neprijatelji sami sebi!“.

Džeko je potpuno u pravu, svjetski je dečko i odavno europska nogometna marka i živuća legenda, zna da za Bosnu i Hercegovinu i njenu izabranu vrstu nisu bitna imena protivnika. Mi možemo na terenu pobijediti najbolje i izgubiti od najgorih, ali to na terenu je obično tek posljedica one prave, jedine utakmice koja bi za nas trebala biti važna, one koja se događa prije utakmice i nakon nje, borbe sa samim sobom. Najmanje se to odnosi na igrače koji bi trebali biti posvećeni isključivo izvedbama na terenu kako bi mogli dati najbolje od sebe. Ako se za utakmicu pripremaš u spletkaroškoj atmosferi u zemlji kojom vladaju netrpeljivost i mržnja, gdje ti pamet razvlače govoreći nerazumljivim kantonalnim, županijskim i entitetskim jezicima onda ti nema tu sreće. Jedni se navodno bave fudbalom, drugi nogometom a treći to sve snimaju VAR tehnologijom za koju su im kumovi i nećaci morali dignuti kredit, sebi praktički odvaditi iz tanjura kako bi cijela sramota koju nazivamo BH nogometom bila što bolje dokumentirana. Pogotovu može biti zeznuto kada ti predstave novu sivu eminenciju cijele organizacije a zbog koje imaš traume iz djetinjstva. Dobro se sjećaš te stare žene koja je kuhinjskim nožem isparala novu novcatu loptu koju si dobio na poklon od daidže gastarbajtera. Pa ti vidi, možeš se truditi koliko hoćeš ali ako ne budeš dobar zna se tko prekida igru! Znao je to vrlo dobro Zvjezdan Misimović, koji nam je, a kud baš on u kojeg smo se kleli, odigrao rolu buntovnika i medijima kao žrtvenog jarca i glavnog krivca za novi neuspjeh isporučio sad već bivši stručni stožer reprezentacije preporučujući sebe kao lojalnog a stručnog čovjeka. Ta ga je rola automatski kvalificirala za pobočnika novog predsjednika Saveza, stručnjaka kojeg su nestručni pozvali za stol.

SEOSKE GAZDE

Komisija za izbor novog selektora sastavljena je od ljudi koji ni u najboljim godinama ne bi mogli pobijediti selekciju moje negdašnje osnovne škole. Zato su osnovali dvočlanu stručnu komisiju koja će im služiti kao stručni smokvin list pred licem BH javnosti. Stručnu komisiju, dvočlanu doduše, čine istinske nogometne legende Zvjezdan Misimović i Emir Spahić, ljudi koji su u očima javnosti, a isključivo zbog onoga što su prikazivali na terenu, upamćeni kao osobe od integriteta, pače i bundžije i mangupi kakve navijači najviše vole. Da izvan terena baš i nisu drugačiji od kabadahija koje godinama uništavaju Bosnu i Hercegovinu provodeći samovolju pokazali su Spahićevi lovački izleti i Zvjezdanova rola lažnog pravednika kojom je oblatio trenera koji ima više trenerskih trofeja nego su ih, za trajanja njegove karijere, skupa osvojili Misketovi klubovi i njihovi izravni konkurenti.

Tako su u zadnja dva mjeseca, manevrima seoskih gazda koje upravljaju Savezom, iz naših života nestale čak tri istinske legende, ljudi za primjer, one uzdanice koje nam pomažu održati nadu u bolje sutra, pokazavši da ni oni nisu imuni na bolesti zbog kojih naša zemlja već godinama leži u komi.

Miske je u blato povukao Bajevića a onda im se u brčkanju u smradu pridružio i Emir Spahić pristavši da se neki tamo Begići i Zeljkovići posluže njihovim imenima kao krinkom za svoju nesposobnost i nestručnost. Emocije su prevarile iskusnog i mudrog Dušana Bajevića koji je pomislio da njegova stručnost i njegovo ime ipak mogu prevagnuti i prevariti sudbinu koja je oduvijek namijenjena onima koji pristaju bit smokvin list kojim nesposobnjakovići pokušavaju prikriti svoju sramotu. Ne znam otkuda Misimoviću i Spahiću ideja da će i oni drugačije proći u ovoj igri. Kao da se ne sjećaju ni u kakvom je stanju niz vodu puštena ljudska i nogometna veličina Robert Prosinečki kojem se može oprostiti što nije valjano radio svoj posao pa su gospoda, redom „nogometni funkcioneri po zanimanju“ učinili sve da ga u očima javnosti prikažu i kao beskarakternog slabića i, da prostite, šupka. Da je otišao kad je sam dao otkaz bio bi samo neuspješan izbornik ali bi i dalje njegovo ime imalo pozlatu istinske legende ali je dopustio da on bude valuta kojom su „funkcioneri“ kupovali vrijeme i svoj mandat time završio kao slabić i govno od čovjeka u očima običnog nogometnog puka, navijača koji svim srcem vole te ljude koji su im znali donositi radost pobjede kojom bi njihovi mučni životi na trenutak bili obasjani smislom i ponosom. Ništa čovjeka ne boli više od svjedočenja gašenju zvijezda.

Priča o padu idola je stara koliko i čovječanstvo. Ali nikada mi ništa nismo naučili a i zvijezde naših života se, eto, isto znaju prevariti pa povjeruju da je njihov sjaj vječan zaboravljajući magnetizam i snagu crnih rupa i drugih mračnih sila koje vladaju kozmosom i ljudskom dušom. Kada zvijezde dotaknu crnu rupu vrlo brzo postanu dijelom ništavila ostavljajući nas u sve većoj tami, tužne i razočarane, pune gorčine jer smo opet prevareni.

Vjerojatno se negdje u prostorijama saveza već priprema neki novi „pravednik i bundžija, Miske legenda“ koji će i Misketa i Spahu usmjeriti na klizavu dasku čim javnost počne upirati prstom u smjeru pravih krivaca za agoniju našeg klupskog i reprezentativnog nogometa. I dok se mi budemo bavili padom idola krivci će samo zamijeniti mjesta za stolom i nama će se učiniti da se stvari mijenjaju a kad skužimo da je sve ostalo isto još jednom će biti prekasno.

Glupost je, davno je dokazano, kada uporno ponavljaš jednu istu radnju nadajući se drugačijem rezultatu. Glupi smo pa to ti je. Glupi su i međunarodni forumi koji već godinama jednako primjenjuju istu terapiju na bolesnika čije stanje postaje sve gore. I oni od istih ljudi očekuju drugačije ponašanje i drugačije rezultate njihovog rada. Netko se već jednom mora odlučiti ili na radikalne zahvate ili na gašenje aparata koji bolesnika održavaju na životu produljujući našu agoniju.

Svi ti događaji tako utječu na sve nas. Dijeleći isti životni i radni prostor sa svim tim ljudima ni mi ne postajemo ništa bolje. Dapače, i mi smo svakim novim razočaranjem sve ogorčeniji, bjesniji, ljući i sve nas je lakše zaslijepiti i time nam uskratiti zdravo rasuđivanje i oduzeti snagu za djelovanje pa i samu nadu da se stvari mogu promijeniti. Zato smo vremenom skloniji pristati na njihova pravila igre, umorni smo i nemamo više snage plivati kontra struje. Tako je to i ne trebamo se onda čuditi što plutamo beznađem u pravcu ništavila.

KVALIFIKACIJSKE SKUPINE

Eh, da, izvučene su kvalifikacijske skupine za Svjetsko prvenstvo u Kataru. Edin Džeko je već precizno i koncizno komentirao naše protivnike. Redom su to momčadi koje su bolje od nas ali pobijedit će nas isključivo ako mi sabotiramo sami sebe. Ako uspijemo dobiti utakmicu protiv samih sebe onda se možemo ravnopravno boriti za što bolji plasman pa potencijalno i za odlazak na Mundijal.

Osim toga, izvučeni su i parovi Lige prvaka i Lige Europe. To je neka paralelna nogometna stvarnost za koju se mi još nikada nismo kvalificirali pa i dalje sve to možemo pratiti doslovno kao što bismo pratili slijetanje na mjesec. Samo što iz godine u godinu sve više naših starih znanaca i susjeda sudjeluje u tim za nas svemirskim nogometnim igrama a mi im možemo samo mahati iz udobnosti naših dnevnih soba. A igra se i kod nas nogomet i baš zato nam možda i treba VAR. Jedino podrobnim video dokumentima možemo druge uvjeriti da ta igra postoji i u našoj zemlji. Doduše u nekom primitivnijem obliku ali ipak postoji. Bolje bi nam bilo kad bismo podigli razinu igre i približavali je što je više moguće suvremenim trendovima nego što ćemo sve ostaviti isto samo ćemo snimati primitivni nogometni folklor kakav odavno ne postoji u Europi kojoj pripadamo zemljopisno ali nikako da dobacimo do nje i u organizacijskom smislu.

Trend je uvijek ono što je odraz stupnja razvoja. A mi na pariški tjedan mode, recimo, među futurističke i suvremen kreacije uporno šaljemo ljude u narodnim nošnjama. Valjda, seljački lukavo, mislimo kako će doći dan, kadli – tadli, pa će se i bijeli svijet srozati na našu razinu te ćemo u tom trenutku od sramote postati proroci. Umjesto da se posvetimo vlastitom napretku, dakle, mi se nadamo tuđem nazadovanju kako bi smo bili u korak sa svijetom. Tako se ponašamo u odnosu na ostatak svijeta a još je gore što se tako ponašamo i u vlastitoj kući.

Eto, samo sam pokušao razraditi, detaljno i na primjerima opisati ono što je Džeko rekao u jednoj rečenici. Vidim, dobio sam papazjaniju od teksta. I to je odlično jer savršeno zrcali stanje u našem nogometu.

Napiši komentar

Molim upišite sva obavezna polja označena zvjezdicom (*).
Dozvoljena je uporaba HTML koda