Jasno, u poređenju sa evropskim standardima, u Bosni i Hercegovini ne postoji stadion bez mana, ali ukoliko se ograničimo samo na našu zemlju, onda kolege kao pozitivne primjere izdvajaju četiri stadiona - Bilino Polje u Zenici, stadion Pod Bijelim brijegom u Mostaru, Pecara u Širokom Brijegu i Gradski stadion u Banjoj Luci.
Četiri stadiona na jednu stranu, ostali...
"Bilino Polje je naš najbolji stadion, što je potvrdila i UEFA, mada se i na njemu mogu uraditi korekcije u novinarskoj loži, komentatorskoj kabini ili konferenciji za novinare. Po ocjenama blizu zeničkom je odnedavno i stadion Pod Bijelim brijegom, gdje je urađeno dosta toga kako bi novinarima olakšao rad, a posebno komentatorima koji su ranije bili na vjetrometini kod domaće klupe i često zasipani raznim predmetima, a o uvredama i da ne govorimo. Sada je komentator izolovan u ustakljenoj kabini s dobrim pogledom na teren. Izdvojio bih još stadione u Banjaluci i Širokom Brijegu gdje domaći navijači ekipi BHT1 znaju ponekad otežati posao", kazao je Kristić, a s ovim se slažu i kolege Ruhotina i Šurković.
Bilino Polje u Zenici jedan od rijetkih stadiona sa dobrim uslovima. (Foto: Klix.ba)
I sve je lako dok se priča o stadionima sa dobrim uslovima, ali kada se otvori tema u onim gdje je improvizacija osnovno geslo, tu priči nema kraja. Kolege su "u moru" neugodnih iskustava, istaknuli najupečatljivije.
Kristić se pribojavao strujnog udara, a na prijetnje je navikao
"Prvi je nešto stariji i dogodio se na stadionu u Istočnom Sarajevu, ne sjećam se ko je igrao protiv Slavije, ali se dobro sjećam žestokog nevremena praćenog vjetrom, jakom kišom i niskom temperaturom. Utakmice se na ovom stadionu komentarišu sa vojne osmatračnice (nekad je bila dio vojnog kompleksa JNA, ako neko ne zna), koja je šuplja sa svih strana, tako da se od kiše i vjetra jednostavno ne možete zaštiti. Čitavu utakmicu sam prenosio u stojećem položaju sa kišobranom u ruci, dok sam drugom pridržavao papire i molio se da strujni udar ne "sprži" monitor, tonsku kutiju ili računar kod kolege statističara, a s njima i nas.
Slična je i druga, svježija neprijatna situacija. Mjesto: stadion Tušanj u Tuzli, utakmica: Sloboda-Radnik iz proljetnog dijela tekuće sezone, vremenske (ne)prilike: jaka kiša i vjetar. Tušanj posjeduje solidne komentatorske kabine za naše standarde, no tog dana Uprava FK Sloboda je od njih napravila VIP salon za 'važne' goste i nas je smjestila na sami kraj VIP lože koja nije u potpunosti pod krovom. I dok sjedim između nekih ljudi i prenosim utakmicu gledajući isključivo u pokisli monitor, jer od kišobrana navijača ispod nas teren uopšte ne vidim, konstantno posmatram nadolazeću vodu kako se isprepliće sa strujnim kablovima ispod mojih nogu.
Kolege iz reportažnih kola mi savjetuju da podignem noge negdje, jer bi lako moglo doći do strujnog udara. Srećom, preživjeli smo i to, a kad se požalimo odgovornim ljudima na stadionu samo sliježu ramenima. Već u narednoj utakmici Slobode vratili su nas u komentatorsku kabinu, ali su nam 'društvo' cijelu utakmicu pravile supruge i djeca domaćih igrača. O nasrtajima navijača na našu ekipu, razbijanja opreme, pljuvanju i uvredama po svim osnovama mogao bih danima nabrajati", ispričao nam je kolega Kristić.
Stadion Tušanj je istakao i Ruhotina koji također smatra da je mjesto za komentatora nezaštićeno te da je prostorija za rad jako mala, a u nju su smješteni i grafičari.
"Spomenuo bih i Tušanj, prvenstveno zbog blizine publike, jer u slučaju nekog stampeda, kao što je to bilo na utakmici Sloboda – Željezničar prošle sezone, navijači bez problema mogu početi uskakati u naše prostorije. Također prostorija je jako mala za rad, dok grafičari poredaju potrebnu opremu, komentatorima ne ostane prostora za rad, gdje će odložiti papire i slično", govori Ruhotina.
Prijenosi iz "najlonske kabine", sa mjesta gdje sjedi delegat i iz kombija
Admir Ruhotina je najneugodnija iskustva imao u Vitezu kada je njegova kabina oblijepljena najlonom. Igrače nije mogao ni prepoznati.
"Vitez iz prošle sezone pamtim kao jednu od najtežih utakmica za raditi. Padala je kiša konstantno tih dana, tri grafičara i ja smo bili smješteni u nekoj improvizovanoj kabini, oblijepljeni najlonom, tako da se teren uopšte nije vidio, razglas na stadionu bio je tik uz nas", kazao je Ruhotina koji je posebno naglasio problem oko interneta na našim stadionima: "Nedostatak interneta ili jako slaba konekcija je već hronični problem na bh. stadionima, a posebno je apsourdno da se liga zove BH Telecom, a da stadioni nemaju internet konekcije."
"Najlonska kabina" jeste komična, a kako tek izgleda prijenos iz kombija? Ruhotina je imao i takvo iskustvo. Mjesto radnje bio je Gradačac.
Komentator Arene Sport Admir Ruhotina u Gradačcu radio prijenos iz kombija.
"Prošle sezone kada je Sarajevo gostovalo Zvijezdi u Gradačcu, prijenos sam radio iz kombija. U Gradačcu je tako kada pada kiša, jer nemaju nikakvog studija, ni kabine, a grafičare je bio strah da im oprema ne pokisne pa su oni bili u drugom kombiju. Shvatljivo, jer u slučaju da oprema pokisne, oko 30 hiljada KM bi otišlo u nepovrat", dodaje Ruhotina.
Prilikom svog izlaganja, Ruhotina je spomenuo i stadion na Otoci, a upravo je taj stadion poseban utisak ostavio na Šurkovića.
"Niti na jednom stadionu uslovi nisu idealni i mnoštvo je anegdota koje doživljavamo iz sedmice u sedmicu. U sjećanju mi je susret na Otoci između Olimpica i Sarajeva kada sam komentarisao utakmicu sa pozicije na kojoj sjedi delegat. Dakle u ravnini sa terenom, odakle je skoro nemoguće raditi prijenos i vidjeti suprotnu liniju. A kao da to nije bilo dovoljno iznad glave mi je cijelu utakmicu bila navijačka grupa Horde zla, gorile su baklje iznad moje glave i osim terena gledao sam da slučajno neka baklja ne nađe put do moje glave. Na svakom stadionu se uglavnom smrznemo u periodu novembar-april jer je 90 % komentatorskih kabina otvoreno", opisuje Šurković.
Stadion Otoka gdje je Šurković sjedio pored delegata i radio prijenos. (Foto: Klix.ba)
I klubovi i Savez trebaju shvatiti ozbiljnost situacije
Govoreći generalno u uslovima za fotoreportere, novinare i komentatore, kolege se slažu da je jedini stadion koji se posebno izdvaja u odnosu na ostale stadion Bilino Polje.
Ko je krivac za takvo stanje i ko treba učiniti konkretne korake ka poboljšanju? Kada i kako? Pitanja je puno, a odgovor je "negdje na sredini", jer krivicu snose i klubovi i Fudbalski savez Bosne i Hercegovine.
"Savez svakako mora pomoći klubovima na određeni način, ali mislim da klubovi prvenstveno trebaju da krenu od sebe. Neki jednostavno ne cijene posao koji mi radimo i smatraju da je suvišno uložiti određenu sumu novca za poboljšanje uslova medijima", kazao je Šurković, a njegov kolega sa Arene Admir Ruhotina uz to dodaje da se u svemu zaboravljaju i navijači: "Ono što trenutno imamo, u 21. stoljeću, u 2016. godini zaista nije ni na nivou nekih trećeligaša u Zapadnim zemljama. Ne radi se tu samo o uslovima za rad novinara, već sigurnosne situacije za navijače, samog ambijenta na stadionu, ugođaja za navijače, zaštita od vremenskih nepogoda, sve je to daleko od komfornog za običnog gledaoce. Nemaju dakle problem samo novinari, pa reći ćemo da su oni i najmanji problem, jer se fudbal igra za gledaoce, a oni na većini bh. stadiona imaju nehumane uslove, nažalost."
Kolega Kristić je sliku o uslovima na stadionima sveo na jednu rečenicu u koja najbolje oslikava ono čemu smo svjedočili u godinama iza nas, ali i u onome što trenutno gledamo.
"Iz godine u godinu dobijamo obećanja, Savez ističe kako će biti rigorozni ako se zahtjevi ne ispune, a kad se lopta zakotrlja premijerligaškim 'livadama', kolege i ja lagano kišobran pod ruku jer znamo da će opet zatrebati...", kazao je Kristić.