Pet19082022

Last update

Back Nalazite se ovdje: Home Zanimljivosti Interesantno Bio je najžešći momak bivše Juge. I danas se pamti njegova izjava o nacionalizmu

Bio je najžešći momak bivše Juge. I danas se pamti njegova izjava o nacionalizmu

Bio je najžešći momak bivše Juge. I danas se pamti njegova izjava o nacionalizmu Screenshot: Youtube

HRVATSKI je sport 29. srpnja 2008., na današnji dan prije 14 godina, izgubio jednog od svojih najvećih junaka. Legendarni Mate Parlov, olimpijski pobjednik te amaterski i profesionalni svjetski i europski prvak u boksu, u 60. godini života izgubio je bitku s rakom pluća.

Mate Parlov 1948-2008

Povodom obljetnice njegove smrti donosimo vam jedan od njegovih najpoznatijih intervjua, koji je 2004. dao Igoru Lasiću, a koji je objavljen u bh. magazinu Dani.

U KAFIĆU Mate u centru Pule nema bogzna kakvih relikvija, tek kamena Zlatna rukavica po kojoj je izliven trofej što ga je vlasnik i najveći boksač u SFRJ osvojio dvaput, jedan zlatni tanjur dodijeljen prvaku Europe, i uljni portret šampiona u rukavicama. A Mate Parlov osvojio je još i zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. godine, bio je amaterski i profesionalni prvak svijeta u teškoj kategoriji ('78.), sedam puta balkanski prvak itd.

Poslije je diplomirao ekonomiju i dogurao do posljednjeg ispita na postdiplomskom studiju, ali njega, čini se, od svega toga zanima jedino njegov kafanski svijet, u kojem istodobno pije i priča, služi i pjeva. Nekad je davno nehotice lomio čaše jer bi ih znao previše stisnuti u šaci, a "sad se već", kaže, "i ruka profinila".

Ovaj razgovor s velikim šampionom i istinskom boksačkom legendom bio je tako više puta prekidan jer se Parlov često morao dizati od stola da skokne do šanka i posluži nekog od gostiju, budući da svakodnevno sam drži popodnevno-večernju smjenu. Oni ga, reklo bi se, odreda poznaju i vole, a i on njih. Poneki, ljudi obični, nevelikog životnog standarda, izgledaju kao da su im Mate i kafić Mate jedina životna radost. Sam Parlov, osim svog kafića i obitelji, s kojom jedva stigne i ručati otkad su mu kći i sin odrasli, ima još jedno veselje - nakon što uvečer zaključa lokal i sjedne u svoj Mercedes, potraži stare noćne prijatelje za nekim šankom na drugom kraju grada...

"Ovo shvaćam više kao prijateljsko druženje nego kao posao. Moji redovni gosti dolaze ovdje zbog mene, svakodnevno, i obično su to sportski obožavatelji. Tako da malo i popričamo, a ja radim. Dobro je i zbog fizičkog zdravlja."

DANI: Kafić dobar za fizičko zdravlje?

PARLOV: Pa da. Malo sjednem, malo prohodam, malo stojim za šankom. Šta bi' doma? Fotelja ili kauč i televizor? Pa ja sam uložio napora u svoje zdravlje, tokom boksačke karijere. Moram to nekako održavati. Zdravlje je važna stvar.

DANI: Kad je Matija Ljubek završio karijeru, pisalo se da će mu popustiti srce ako sasvim prestane s treninzima...

PARLOV: Kod svih vrhunskih sportaša je tako. Pati i srce i kompletan organizam ako se naglo i totalno prekine s radom. A to je nekako i logično, zar ne? A ja ovdje ipak odradim neku kilometražu, gibam se, saginjem. Nije to bezveze.

DANI: Otkad pušite?

PARLOV: Ajde, to sam počeo odmah kad sam prekinuo karijeru. Prije nisam, sve do te 1980. godine. Kako bih pušio i trenirao?

DANI: Bilo je i takvih. Slišković, Prosinečki, Paspalj...

PARLOV: Eto vidiš. To su sve igrači u kolektivnim sportovima. On kad ostane bez daha, može i netko drugi primit' loptu. Umjesto mene nije bilo nikoga da primi udarac. Ako ga primi sudac, ne valja ni to...

DANI: Je li istina da Vas sport danas baš i ne zanima?

PARLOV: Pa nije me nikad ni zanimao. Bio sam od sporta posvećen samo svojim treninzima, nisam imao ni vremena ni neke posebne želje da pratim išta drugo. Tako je i ostalo.

DANI: Kako ste uopće i postali sportaš?

PARLOV: Gonila me želja da uspijem u onome u čemu sam osjetio da sam dobar. Nekakav prometejski oganj, volja za postignućem visokih ciljeva. Čim sam krenuo u to, morao sam... Dobro, nisam morao, ali sam tako to doživljavao. Da nisam imao tu upornost i nešto malo talenta, ne bih došao do vrha.

DANI: Nešto malo talenta?

PARLOV: Da (smijeh)... Dobro, to je bogomdano, ali znaš kako stručnjaci kažu, da je preko 90 posto uspjeha u radu. Ono malo drugoga je talent. Iako ni bez toga ne ide.

DANI: U čemu je bio Vaš talent, kako Vi gledate na to?

PARLOV: E, to sam tek kasnije shvatio, nakon što sam već sve osvojio. Imao sam strpljivost, znao sam čekati i udariti kad treba. Prije sam bio nagao, htio rješavati stvari na silu, dok nisam vidio da i sam imam Ahilovu petu. Dotad sam mislio da može kuća past' na mene, i da mi ništa neće biti. Čudan je to polet, zanos... Onda sam 1970. bio poražen, nokautiran od jednog Nijemca, i nakon toga sam se prizemljio. Nije manje važno znati uzmaknuti, od znanja udaračkog.

DANI: Brada nije ostala "staklenom"...

PARLOV: Nije, to je bio jedini nokaut kojeg sam pretrpio u karijeri. Otada sam i postao šampion, postao sam ustvari nepobjediv.

DANI: Koji Vam je najdraži meč u karijeri?

PARLOV: Ima ih nekoliko, jako mi je teško razlučiti. Ne znam je li to bilo protiv Cuella, ili neki drugi važan meč za osvajanje titule, bilo koje od tih velikih.

DANI: Sjećate li se pjesmice: Kueljo, Kueljo, Kueljo, šta te to smelo, čekao si desnicu, a dobio ljevicu...

PARLOV: U, da. Bilo je toga... To je bila važna pobjeda, ali ja sam i druge amaterske titule osvajao kao prvi s prostora tadašnje Jugoslavije.

DANI: Amaterski se boks često nepravedno potcjenjuje.

PARLOV: Ma, amaterski boks je daleko teži od profesionalnog, ako ćemo pravo. Meni je titula amaterskog prvaka Evrope u Madridu 1971. milija od kasnije profesionalne, jer sam zaredom poslagao petoricu vrlo dobrih boksača da bih je osvojio. Kasnije sam osvajao profesionalne titule i protiv poluškolovanih boksača, što je ipak lakše. Znaju to i Amerikanci.

DANI: Znaju, znaju, Kubanci su ih dugo učili...

PARLOV: Jesu, istina je. Amerikanci i danas više poštuju olimpijsko zlato od titule profesionalnog prvaka svijeta. Profesionalnih verzija ima koliko hoćeš. Ja sam bio prvak svijeta po jednoj, a bila je tada i još jedna. A eto, i Kubanci su harali, pa sam bio prvak na prvom amaterskom prvenstvu svijeta u Havani. Kako ne bih to cijenio? "Umirao" sam do zlata! Ali ljudi to često ne znaju, ne razumiju razliku.

DANI: Kubanca ste pobijedili na Olimpijadi u Münchenu 1972. godine, kad su odnijeli pet zlata u drugim kategorijama.

PARLOV: Oni su bili čudo, ta njihova škola. Ali u profesionalnom boksu je lova, oni imaju medijsku slavu. Javnost ovako jedva pamti tko je bio Teofilo Stevenson, druge da ne spominjem.

DANI: Što mislite o današnjem boksu?

PARLOV: Ne sviđa mi se što su amaterima nametnuli obavezne kacige. To nekako ne ide s boksom. Kao da je "feminiziran". Nema žestokih okršaja. Mi smo to imali jedino na sparingu. A i smanjili su vrijeme borbe. Ali, ima i bit će dobrih boraca.

DANI: Pratite li još boks?

PARLOV: Samo ako slučajno naiđem na TV-u. Kao i ostali sport.

DANI: Što mislite o "ultimate fightu" i sličnim sportovima?

PARLOV: To je nešto novo, mješavina svih borilačkih vještina. Pitali su i mene, što mislim kako bih prošao s ovim ili onim borcem "full contacta" ili tako nečega. Ne može se to uspoređivati. Jednostavno, različite discipline. A razlog zbog kojeg su se razvile te discipline jeste dijelom i u onom "feminiziranju" boksa. Postao je velikim dijelom nezanimljiv publici.

DANI: Na Vama se lijepo vidi da niste baš nešto agresivan čovjek, i da ste vrlo smireni... Jeste li se to malo "ispucali" kroz boks, je li toga prije bilo u Vama, ili nije zapravo nikad?

PARLOV: Nisam agresivan ni bio, ali jesam prilično žestok. Pa onaj me poraz smirio. Dotad sam udarao na silu, a onda sam se suočio s vlastitim, normalnim ograničenjima i počeo razmišljati. Shvatio sam da moram pobijediti sam sebe ako želim savladati druge. I to je bio najveći moj uspjeh. Odgovor na pitanje kako primiti udarac i suspregnuti bijes, ne pojuriti odmah na protivnika, strpiti se, pričekati pravi momenat. Tako se zadaju bolji udarci i prima se manje opasnih...

DANI: Jeste li bili "žestoki" i izvan ringa?

PARLOV: Ne baš u smislu da sam se tukao. To nisam, još od osnovne škole, od dječjih čarkanja. Nisam upadao u nikakva iskušenja izvan ringa, a nisam ih ni tražio.

DANI: Jesu li ona tražila Vas?

PARLOV: Bilo je svakakvih iskompleksiranih tipova, koji bi se htjeli dokazivati na čovjeku koji je osvojio nekakve titule, ali to se da izbjeći. Okrenuo bih se u stranu ili prešao na neku drugu priču, i sve je bilo u redu.

DANI: A ovdje, u kafiću?

PARLOV: Nikad nije bilo problema. Većinom tu dolaze ljudi mlađi od mene, koji me poznaju i koji me respektiraju.

DANI: S koliko ste godina preselili iz Imotskog u Pulu?

PARLOV: S deset, dosta rano, ali sjećam se još Imotskog. Išli smo kasnije u posjete rodbini, danas više ne. Moji su pomrli ili se odselili. Otac i majka su mi ovdje pokopani.

DANI: Imotski i Pula su dvije prilično različite sredine. Pogotovo danas, kad je Imotski orijentiran desno, a Pula lijevo.

PARLOV: Sviđaju mi se ljudi u Puli, manje su žestoki i temperamentni, a bit će da sam se i navikao na taj mentalitet.

DANI: Maloprije smo spominjali jednu Vašu izjavu o nacionalizmu...

PARLOV: Da - kako ja mogu biti nacionalist ako sam svjetski prvak? Mnogi to ne razumiju. Nisu bili ni prvaci države, a često niti sami sebe nisu uspjeli pobijediti. Svijet se divio mojim rezultatima, i svi su me svugdje prihvatali kao svoga, bijeli i crni, svejedno. Upoznao sam svijet, i ne mogu biti ništa doli kozmopolit. Tako ja gledam i na sport i na život.

DANI: Jeste li bili član Saveza komunista Jugoslavije?

PARLOV: Jesam, ali su me na kraju isključili jer nisam dolazio na sastanke. Nije me politika nikad zanimala. Davali su mi priznanja za moje uspjehe, i to je bilo sve. Ja sam u trenucima svojih slabosti tražio potporu u posve drugim stvarima.

DANI: U poeziji, recimo.

PARLOV: Da. Nadahnjivao sam se stihovima još od djetinjstva. Kasnije još izrazitije, u trenucima raznih kriza. Kao što kaže Tin, u Ganutljivim opaskama: Prebolio sam strasti, pa i ljutu pizmu./ Prekužio sam bijes na vjerolomstvo./ Prostodušno se čudim vandalizmu./ Ja bivam mlađi. Svijete, ja sam tvoje potomstvo!, tako se i sam smatram potomkom svijeta, iako ne bih dao na se i na svoje. Ali, muče me pitanja koja se tiču cijelog svijeta. Suosjećanje nas sve vezuje.

DANI: Sjećate se Tina, iako ste mi rekli da ga teže pamtite.

PARLOV: Da, rekao sam to za Svakidašnju jadikovku. Čudno, iako sam je pročitao milijardu puta, i jako je volim, Tina uopće, nikad je nisam mogao odrecitirati "u komadu". Njegova Molitva iz tamnice ide: Beskrajni Bože, što na plavom svodu/ zlato i srebro noćnih zvijezda pališ,/ čuješ li gdje ti na prljavu podu/ leleče ljutu molbu srvan mališ? Meni je to znalo biti dovoljno, valjda, i nisam nikad upamtio ostale kitice, jer se nikad nisam ni trudio pamtiti dok čitam.

DANI: Koje još pjesnike čitate?

PARLOV: Volim i, opet bez izbora, upamtio sam puno pjesama Kranjčevića i Preradovića, Matoša i Cesarića. Alegorijsku pjesmu Zmija od Petra Preradovića znam napamet. Volim Branka Radičevića, Kad mlidijah umreti: Lisje žuti veće po drveću,/ Lisje žuti dole veće pada;/ Zelenoga više ja nikada/ Videt neću! Pa Minadir od Laze Kostića, Modru rijeku od Maka Dizdara, i mnoge druge.

DANI: Gledao sam Vas lani kako usred noći pjevate s društvom u kavani hotela "Pula". Pjevate li često?

PARLOV: Za društvo svi znamo i volimo zapjevati, pa i ja, dosta često. Svašta volim pjevati, domaće i strane pjesme, ali se bojim da opet slabo stojim s novijim repertoarom (smijeh)... Slušao sam uvijek Olivera Dragojevića, Mišu Kovača, Kemala Montena, zabavnjake i narodnjake, rokere i druge. Samo mi je važno da se osjećam dobro, zajedno s dragim ljudima.

 

Izvor: https://bhdani.oslobodjenje.ba

Napiši komentar

Molim upišite sva obavezna polja označena zvjezdicom (*).
Dozvoljena je uporaba HTML koda