Sri21082019

Last update

Back Nalazite se ovdje: Home Zanimljivosti Igrači Mato Neretljak: Malo ko zna za moju vezu sa FK Željezničar i Almirom Turkovićem

Mato Neretljak: Malo ko zna za moju vezu sa FK Željezničar i Almirom Turkovićem

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

Veliki razgovor trenera GOŠK-a za SportSport.ba

Fudbal u Bosni i Hercegovini treba da bude ponosan što u Premijer ligi postoji nogometno ime kakvo je Mato Neretljak, aktuelni šef stručnog štaba GOŠK-a iz Gabele.

Bivši hrvatski reprezentativac i čovjek koji je osvojio posljednje dvije Hajdukove titule kao igrač još možda nije dokazano trenersko ime, ali Mato apsolutno zna šta hoće, koji su mu ciljevi i hrabro juriša ka njima. Sa 39 godina predstavlja mladog trenera pred kojim je svijetla budućnost ako sprovede u djelo sve ono što je zamislio.

Pričati s njim o nogometu bila je prava poslastica, ne samo zbog igračkih iskustava, već i zbog načina kako doživljava nogomet i šta je sve spreman otkriti novinarima.

"Imao sam priliku gledati iz neposredne blizine kako rade najveći svjetski treneri, bio sam na edukaciji i kod Josea Mourinha i kod Karla Ancelottija i nevjerovatan je njihov pristup igračima, način komunikacije i koliko koriste ne samo znanja iz fudbala, već iz psihologije, komunikologije, kako se ponašaju, o čemu razmišljaju sve. Znate, kad si trener mnoge stvari su iste kod svakoga, ali postoji ono nešto što razdvaja najveće od onih ostalih. Mnogo sam dosad naučio, posebno kada radiš u Premijer lig BiH koja je idealna da se jedan mladi trener razvije, ali ovo je posao koji učiš svakodnevno. Ja sam potpuno drugi trener u odnosu na prije samo pola godine. Za pola godine bit ću drugačiji nego što sam sada... Trenerski posao je izuezetno stresan, ali je najljepši posao na svjetu", priča Neretljak koji trenutno obavlja funkciju šefa stručnog štaba GOŠK-a iz Gabele.

Izuzetno bogatu karijeru prekinuli ste vrlo rano da bi se posvetili trenerskim poslom. Jeste li se nakon dogodovština u matičnom Orašju i poslije u Metallegeu zapitali šta će meni sve ovo?

"Pa vjerujete neki dan sam se to zapitao, budući da mi je obitelj u Orašju. Pa sjedni u automobil vozi. Pa dođeš na trening moraš se brinuti o svemu, biti i trener i psiholog i doktor i maser i ekonom. Prije nekoliko dana dolazi mi igrač žali se na povredu. Rekoh, vidi ne mogu ti ja pomoći, moraš to doktora pitati. Mora se znati ko šta radi, ali opet ponavljam, ovdje se uči škola, u Premijer ligi. Sva ta iskustva teško je negdje drugo doživjeti i onda ako čovjek ode vani, pa nekoga trenira mnogo mu je lakše."

Kao trener šta više preferirate, sistem u koji treba da se uklope igrači koji su na lageru ili je improvizacija Vaša opcija? Koliko je bitno prilagoditi se protivniku?

"Nemoguće je u našim uslovima forsirati sistem koji je po vašem, koji smatrate najboljim. Samo budala može istrajavati na nečemu. To je stvar elementarne inteligencije. Danas se najviše igra taj neki sistem 4-2-3-1. To je tako jer je izračunato da se na taj način pokriva najveći dio terena, najviše je popunjen prostor. U nogometu je tako, jedan sistem se pokaže kao uspješan i onda drugi to kopiraju, preuzimaju, u školama nogometa onda se uče djeca da igraju na taj način. A skauting... to je neophodno, nemoguće je trenirati nekoga, a da ne znate pojedinosti o svome protivniku. I sada svi koriste te dostupne skaut softvere gdje sve imaš o svakome..."

Dobro, ali na taj način, kad svi o svima budu znali sve i kada razlike postanu minorne između igrača i ekipa, morat će postojati nešto što će praviti razliku...

"Eh, tu dolazimo do esencije, koliko je ko majstor, koliko je maštovit, koliko zna ući između linija. Uvijek će se sve svoditi na majstore, koliko god momčadi bile mehanizirane, disciplinovane, organizirane...

Da, ali je činjenica da je sve manje majstora. Evo vidimo koliko se Italijani pate jer nema više onih nekadašnjih fantazista, klasičnih "desetki"?

"To je zato što se djeca od malih nogu sputavaju da razvijaju kreativnost. Mnogi treneri u omladinskim kategorijama su tome krivi. Sve više je sličnih igrača, ali što je zanimljivo sada su najviše traženi napadači. Malo je ekstra vrhunskih napadača danas. Napadača ti ne možeš naučiti kako da daje golove. Evo reci mi ko je Džeku naučio da daje golove? Taj njuh, to je nešto sa čime se rađaš. Isti je primjer sa Mandžukićem, on će ga zabiti kad god, to nije problem, samo ga je potrebno motivirati, opustiti, da se osjeća komotno i zadovoljno. Kada djeca počnu da se bave nogometom svi žele da budu napadači, a njih najmanje kvalitetnih, to je jako interesantno. I ja sam jedno vrijeme bio napadač, ali sudbina je htjela da postanem defanzivac."

Koliko ćete Vi uspjeti s GOŠK-om istrajati u svojim idejama?

"Ja sam uvijek otvoren i nemam šta da krijem. U narednoj polusezoni pokušat ćemo igrati u formaciji 3-4-3. To je recimo nešto što je jako dobro funkcioniralo kod Ivice Osima, čudesnog trenera. Znam da ću najviše posla imati da uklopim igrače da se snađu u tom sistemu i prebitno je da tu imate bočne igrače s velikom moći ponavljanja. Iskreno meni se taj sistem sviđa jer sam i sam najviše igrao u tom sistemu."

Spomenuli ste Osima, ali učili ste i od najvećih svjetskih trenera današnjice. Od koga ste najviše naučili?

"Osim je revolucionar, kao i Tomislav Ivić. Mnogi ne znaju da sam satima i satima volio razgovarati sa njim, to je poezija od čovjeka. To su treneri koji su uvodili u svijet nogometa nešto novo. Jako cijenim i mogo sam naučio i od pokojnog Stanka Poklepovića. Kada smo igrali na Euru 2004. u Portugalu Hrvatska je imala genaraciju gdje je bilo teško izboriti status u prvih 11. Otto Barić je bio selektor, a ja sam čekao svoju priliku. I onda je Stanko jer me je znao, javno na televiziji govorio taj dečko mora igrati. To je neopisiva čast kada te takav čovjek javno pohvali."

Koja je Vaša trenerska ambicija, uopće? Sumnjam da su Vam planovi vezani za BiH ili Hrvatsku.

"Ja želim da se što više usavršim, ovdje sam se školovao za trenerske licencu, ali neki plan je da radim u Južnoj Koreji gdje imam otvoren prostor. Kao igrač tamo sam proveo prelijepih osam godina, bio pionir kada su u pitanju odlasci naših igrača tamo. I tamo sam stekao ipak neko ime. Taođer sa Jasenkom Sabitovićem radim na transferima igrača za to područje. Ali, polako."

Kako je tekao Vaš nogometni put, jeste li zadovoljni karijerom?

"Mnogi ne znaju da sam ja iz Orašja prvo došao na probu u FK Željezničar, bila je zima 2000. i sjećam se vrlo teško vrijeme, blato, kiša, magla. Došao sam na probu i nisam zadovoljio, ali nisam razočaran, niti sam kome tada zamjerio. Misim da se u takvim uslovima niko živ ne bi pokazao dobrim igračem niti bi zadovoljio na probi. Čini mi se da je tada trener bio Enver Hadžiabdić ili Dino Đurbuzović. Onda sam otamo otišao na probu u Osijek, gdje je trener bio Nenad Bjelica koji sada fenomenalno vodi Dinamo."

Ko Vas je vodao tada, imali ste 20 godina, ko je najviše vjerovao u Vaš kvalitet?

"Moj Ivo Sivori. On me odveo u Osijek i tamo sam odmah zadovoljio nakon jednog treninga. Pomogao mi je mnogo moj Orašanin Bakir Beširević, uz njega sam se lakše aklimatizirao. Imali smo sjajnu ekipu, u prvoj sezoni odigrao sam 22 utakmice, od čega smo 19 dobili i tri remizirali. Iz Osijeka sam onda otišao u Hajduk, postao reprezentativac. Bio sam jednom i na okupljanju mlade reprezentacije BiH kada je trener bio Šener Bajramović i baš mi je bilo drago kada sam ga nakon 17-18 godina vidio proljetos."

Zanimljivo je i da Vas je kroz karijeru pratio sarajevski virtuoz Almir Turković. Bio je jedan slučaj u Hajduku kada su navijači okrivili nogometaše iz BiH da su skrivili poraz od irskog Shelbourna...

"Moj Zeka je čudo, takvi igrači se rijetko rađaju. Blistao je u Osijeku i kada se tamo spomene njegovo ime, ljudi ustanu. Uz njega sam proveo dugo vremena, a ljudi malo znaju ustvari da sam ja kumovao njegovom dolasku u Hajduk. U Osijeku sam stekao zavidnu reputaciju i nakon što sam prešao u Hajduk molio sam i kumio trenera Vulića da ga angažira, jer je Hajduku bio neophodan takav igrač. Dugo je to trajalo. Turkovićevo znanje nije nikada bilo sporno, nego godine. I lomili su se, lomili i onda su ipak odlučili da ga angažiraju. Bojao se letenja, pa je jedne pripreme propustio, ali on je nevjerovatan."

Kako objašnjavate da je Hajduk sada daleko od vrha hrvatskog nogometa, takav klub čije i bezvezne utakmice gleda po deset hiljada ljudi. Šta je razlog? Koliko taj južnjački mentalitet tipa Napolija i Marseilla doprinosi stalnim nekim trvenjima i prilično mizernim rezultatima?

"Ja mogu biti sve, ali prije svega Hajdukovac. Kada sam stigao u klub mnogi igrači su sebi kupili automobil, ja sam kupio stan. Split je moj grad... Mislim da je Hajdukov problem što svi hoće da se nešto pitaju, mnoge velike igrače su sklonili od kluba jer im ne odgovara da su tu. Plaće u Hajduku nisu male, troše se ozbiljni iznosi, ali vlada prosječnost. MIslim da je rješenje za klub da ga preuzme neko poput Zdravka Mamića o kojem mi možemo misliti šta hoćemo, ali mu ne smijemo osporiti zasluge ne samo za Dinamo, već i za reprezentaciu Hrvatske.

Takav neki čovjek je potreban Hajduku jer ima sve uslove da bude najuspješniji ne samo u Hrvatskoj, već i u evropskim okvirima. Znate kakva je to ljubav, Hajduk je u Dalmaciji ljudima sve. I naravno da postavite sposobne ljude na odgovarajuća mjesta koji će biti uklopljeni u mašineriju. Da se mene pita, ja bih sa dva čovjeka za nekoliko godina vratio Hajduk na pravi kolosijek.

To su?

"Igor Štimac kao sportski direktor i neko ko je realiziran, finansijski moćan. Recimo Željko Kerum kao predsjednik. Štimac je drčan, karakteran i ne da na sebe, zato nije omiljen, a to je vjerujte izrazito sposoban čovjek. Njegova greška je što je pokušavao svašta nešto biti, i trener i sportski direktor i u Savezu i onda se stvorila loša slika, a to puno znači.

Ja sam neki dan bio na predavanju nekom o marketingu i PR-u. Svjestan sam koliko je to bitno u današnjem nogometu. Predstavljeno je to kao da je najbitnije. Nije, jer mora neko i igrati, ali svjestan sam da je danas slika koju o vama formiraju itekako bitna. O Štimcu neopravdano vlada loša slika."

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi