Sub29022020

Last update

Back Nalazite se ovdje: Home Međunarodni Sport Liga Petice Engleska liga Od grčke tragedije do nogometnog raja

Od grčke tragedije do nogometnog raja

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

San je ispunjen i Leicester je napravio jednu od najvećih senzacija u povijesti europskog klupskog nogometa kada su u pitanju titule prvaka.

Nitko mu nije vjerovao, pa čak i donedavno čekao se pad, ali on nije došao. Claudio Ranieri i njegovi igrači izdržali su i ušli u nogometnu povijest...

Leicester je klub bogate povijesti, osnovan još tamo 1884. godine, ali klub koji nikada do dana današnjeg nije osvojio naslov prvaka Engleske. Međutim ova sezona ponudila je lijepu priču na otočki način i fanatičnom borbenošću, vođena mudrom rukom Claudija Ranierija, ova momčad upisala se zauvijek u povijest.

Klub kojem je prije nešto više od godinu dana Andrej Kramarić postao rekordan transfer i to za cijenu za koju je on došao, engleski velikani dovode igrače koji će s klupe krpati rupe. Na žalost, pokazalo se da je i Kramariću namijenjena takva uloga, nije se uspio izboriti za priliku u Leicesteru i pogotovo nakon odlaska Nigela Pearsona, nestao je s radara. Ranieri ga nije imao u užim planovima, ali talijanski stručnjak imao je opravdanje u sjajnoj formi Jamieja Vardyja.

Kada je Kramarić selio u Leicester, dugo je trajala polemika je li trebao prihvatiti ponudu kluba koji je u tom trenutku bio na začelju Premiershipa i opasno mu je prijetilo ispadanje u Championship ili je pak trebao otići u Chelsea i prihvatiti posudbu u Vitesse koja se nudila kao prvo rješenje. Odlučio je otići u Leicester i tada nitko nije imao niti na kraj pameti opciju da bi taj klub mogao postati prvak godinu i pol kasnije.

Pearson je važan dio Leicesterove povijesti, vratio je klub u Championship osvojivši prvo mjesto u League One 2009. godine, a vratio ga je i u Premier ligu osvojivši naslov prvaka u Championshipu 2014. Međutim u Premier ligi nije sve išlo kako se nadao, dugo je klub bio u opasnoj zoni, a oko Pearsona je bilo dosta kontroverzi, sukoba, agresivnog ponašanja i sve češćeg neslaganja s upravom. Mediji su ga smijenili još u veljači kada je davio Jamesa McArthura u susretu protiv Crystal Palacea, to je demantirano, a nove priče o smjeni pokrenute su dva mjeseca kasnije kada se verbalno sukobio s novinarom.

Uspio je te situacije preživjeti, dovući sezonu do kraja, ali tijekom ljeta ipak je dobio otkaz. Uprava Leicestera nakon odlaska Pearsona krenula je u potragu za novim menadžerom i na užas dijela navijača angažirala je Claudija Ranierija. Još su živa sjećanja na reakcije navijača nakon te objave, svi su još pamtili Ranierijev debakl i protjerivanje iz Grčke i nitko nije bio siguran što će s tim dobiti.

Dio navijača snažno je zagovarao dolazak Sama Allardycea, dokazanog premierligaškog menadžera koji je mogao garantirati stabilnost kluba, mir sredine ljestvice i to je bilo ono što su navijači priželjkivali. Naslov prvaka, borba za Europu, nikome nije bilo niti u primislima nakon što se jedva sačuvao prvoligaški status u netom završenoj sezoni.

Ranieri je imao dodirne točke s Premier ligom u vrijeme dok je vodio Chelsea kroz četiri sezone, londonska momčad nije igrala spektakularan nogomet, nije osvajala trofeje, u biti Ranieri je radio u dosta vrhunskih europskih klubova i nigdje nije osvajao trofeje. U Chelseaju ga je naslijedio Jose Mourinho koji je u talijanskom razdoblju dok je vodio Inter, a Ranieri u to vrijeme bio u Romi, bocnuo svojeg prethodnika iz Londona: "Kada sam došao u Chelsea 2004. godine i pitao zašto je Ranieri dobio otkaz, rekli su mi da igrači žele pobjeđivati, a s njim to nije bilo moguće. Nije moja krivica što su ga u Chelseaju smatrali luzerom."

I nakon što je otišao iz Juventusa, započela je dominacija torinskog kluba. Nisu mu vjerovali čak niti u Monacu iako je vratio klub iz Monte Carla u Ligue 1 i odmah u povratničkoj sezoni završio kao drugi iza PSG-a. U Ranieriju nisu vidjeli trenera za više domete i doveli su Portugalca Leonarda Jardima koji nije napravio ništa više od Ranierija. Igrao je u Ligi prvaka što mu je omogućio upravo Ranieri, ali u francuskom prvenstvu i dalje debelo gleda u leđa Parižanima.

Posebno bolna priča za Ranierija je ona grčka epizoda. Očajno razdoblje koje je htio što prije zaboraviti. Na klupu je sjeo nakon Svjetskog prvenstva u Brazilu i odlaska Fernanda Santosa, no s tim SP-om, grčka kola krenula su nizbrdo. Ranieri je dobio otkaz nakon što su Grci poraženi na svom stadionu od Farskih Otoka što i danas smatraju najvećom sramotom grčkog nogometa. Ništa njegova reprezentacija nije pokazivala, onaj faktor sreće koji je uvijek pratio Grke s dolaskom Ranierija je nestao i priča je poprimila razmjere prave grčke tragedije.

U Savezu su bili očajni, pritisak navijača bio je ogroman i iako su bili svjesni kako će morati Ranieriju isplatiti visoku odštetu u slučaju otkaza, odlučili su se na taj potez. Prvo su ga suspendirali, uzeli neko vrijeme za razmišljanje i zatim ga otpustili. Međutim, vrijeme je pokazalo kako ovoj Grčkoj ne bi pomoglo niti pet vrhunskih izbornika, jednostavno je nastalo totalno rasulo, momčad ionako nije vrhunske kvalitete i uz lošu klimu oko reprezentacije nanizali su se užasni rezultati uz jednako takvu igru.

Ranieri je zbog te epizode izazivao podsmjeh i upravo to stvaralo je otpor kod dijela navijača Leicestera. Jednostavno, nisu znali što mogu dobiti i očekivati. Bili su svjesni kako neće na klupu sjesti neko veliko trenersko ime, ali strah zbog nove turbulentne sezone prizivao je Allardycea koji je vodio u dobrom dijelu anketa i solidno kotirao među navijačima, ali i dijela klupskih čelnika.

Pokazalo se da je uprava povukla odličan potez angažmanom Ranierija, kocka se isplatila i za Leicester je uslijedilo deset nezaboravnih mjeseci.

Od osnutka Premier lige 1992. godine, titula prvaka bila je rezervirana tek za nekoliko klubova. Samo četiri kluba (Manchester United, Manchester City, Arsenal i Chelsea) dva ili više puta osvajala su titulu, a jedini uljezi u tom društvu su Blackburn, s početka premierligaške priče koji je pod vodstvom Kennyja Dalglisha i s Alanom Shearerom u vrhu napada osvojio titulu 1995. godine, te sada Leicester.

No taj Blackburn je i sezonu ranije bio u borbi za naslov prvaka, ali završio je drugi iza Manchester Uniteda da bi sljedeće sezone ipak uzeo titulu s bodom ispred Fergusonove momčadi. Blackburnova situacija nije bila niti slična ovoj u kojoj se našao Leicester koji je za razliku od Roversa, sezonu prije osvajanja naslova dugo bio u borbi za goli opstanak i na kraju bio presretan s 14. mjestom i što u posljednjem kolu nije morao igrati na sve ili ništa.

Upravo zbog takve prošle sezone, u Leicesteru su i bila niska očekivanja u ovoj sezoni. Pred Ranierija je stavljen zahtjev da mora ostaviti Leicester u ligi, zadržati ga u sredini ljestvice i mirno prebroditi sezonu. Od početka je sve išlo idealnim tijekom, Leicester je igrao odlično, nizao je pobjede, bio u vrhu, ali nitko nije vjerovao da će izdržati. Često smo svjedočili momčadima koje nisu individualno toliko jake kako se drže neko vrijeme na vrhu ljestvice i onda počinju padati. Oni najjači imaju i najširi kadar, mogućnost rotiranja igrača s obzirom na umor, ozljede, kartone, a Leicester i slični ipak nemaju takvu širinu.

Njemu se ipak posložilo, sezona bez previše izostanaka ključnih igrača zbog ozljeda ili suspenzija, sezona u kojoj je 90 posto igrača igralo svoj najbolji nogomet u životu, sezona u kojoj je savršeno pogođena kemija unutar momčadi. Sve ono što se trebalo posložiti, posložilo se. I dok su oni glavni kandidati za trofeje izgarali na više frontova, Leicester je bio usredotočen na prvenstvo i kako je vrijeme odmicalo, to je san o čudu postajao sve izgledniji.

Pa još tamo oko Nove godine malo tko je vjerovao da će Leicester izdržati. Ma i u veljači je većina sa skepsom gledala prema vrhu ljestvice i čekala na pad Ranierijeve momčadi. No on nije došao. Kako se sezona bližila kraju, igrači su igrali kao u transu i javnost je bila sve naklonjenija ovoj momčadi. Ne možemo pričati o nekom spektakularnom nogometu novog engleskog prvaka, ali ta želja i borbenost, fantastičan kontranapad i odlični prekidi, ipak nikoga nisu ostavljali ravnodušnima. Ranierijeva momčad igrala je u skladu sa svojim mogućnostima, igru je prilagodio igračima kakve je imao na raspolaganju i to je bila dobitna kombinacija.

Bilo bi suludo očekivati od ove momčadi "arsenalovske" minijature i kontrolu igre, uostalom Leicester ne posjeduje takav profil igrača, do titule je došao u nekoj mjeri na "old school" otočki način. Puno golova iz prekida, velika požrtvovnost i s fantastičnim napadačima.

O Jamieju Vardyju ispisane su već kartice i kartice teksta, njegov holivudski uspon od propale karijere do dresa engleske reprezentacije i naslova engleskog prvaka. Međutim Leicester nije Vardy, jednake, ako ne i veće zasluge za ovaj uspjeh nosi Riyad Mahrez, Soudanijev suigrač iz reprezentacije i napadač koji je za siću doveden iz Le Havrea, onda kada je dolazi i Kramarić. Mahrezov dolazak prošao je ispod radara, navijači nisu imali velika očekivanja, niti blizu kao ona oko Kramarića. No priča se na kraju potpuno okrenula.

Mahrez je u konačnici odnio i titulu najboljeg igrača sezone u izboru igrača te se pokazao kao još jedan pogodak. Čovjek koji je zaslužan za dovođenje Vardyja, Mahreza i N'Goloa Kantea je Steve Walsh. Walsh je Pearsonov čovjek, slijedio ga je od 2006. godine pa sve do danas, a prije toga bio je skaut u Chelseaju kojem je i preporučio Didiera Drogbu. Nakon što je Pearson napustio klub, Walsh je ostao u Leicesteru i nakon Vardyja i Mahreza, pronašao sjajnog veznjaka u Caenu te ga preporučio Leicesteru. Kante je ubrzo potpisao ugovor i kreirana je još jedna velika priča.

Osim njih ljetos su došli i Robert Huth, Shinji Okazaki, Christian Fuchs i svi su dali obol u osvajanju naslova prvaka. Jedan od onih koji sada lupaju glavom u zid zbog bahatog pogleda prema Leicesteru je čileanski reprezentativac Charles Aranguiz. Leicester ga je silno želio dovesti, bio spreman iskrcati oko 15 milijuna eura, ali njega uopće nije zanimao dolazak u taj klub. Njegova želja bio je Bayer iz Leverkusena koji je nudio pet milijuna eura manje. Iz brazilskog Internacionala koji ga je želio prodati u Leicester, preselio je u Leverkusen gdje je mislio da će lakše ispuniti svoje ambicije i boriti se za trofeje. Na kraju nije niti imao sreće, zaradio je tešku ozljedu na početku sezone i tek u posljednjim kolima nastupa u dresu Apotekara. Trofej neće vidjeti.

Njegov nesuđeni klub hoće. Igrači Leicestera uskoro će podići pehar prvaka Engleske i cijela Europa će im se nakloniti. Vijest da su novi prvaci Engleske, dočekali su u domu Jamieja Vardyja zajednički prateći dvoboj između Chelseaja i Tottenhama u kojem Tottenham nije smio do pobjede. Slavlje nakon što je dosuđen kraj londonskog derbija pokazuje kakva su klapa igrači Leicestera, a Ranierijev poziv Guusu Hiddinku i zahvala na remiju protiv Tottenhama u večeri slavlja za Leicester, pokazuje kakav je Ranieri gospodin.

Ranieri i Bilić trenerske su priče u Premier ligi ove sezone. Hit treneri koji su tijekom karijere bili osporavani i kada to nije bilo potrebno. Ove sezone Ranieri je s igračima koji nisu imali jako ime osvojio naslov prvaka, a Bilić se s jednako takvom momčadi bori čak i za Ligu prvaka. I sve to u društvu klubova koje imaju nemjerljivo veće budžete. Niti jedan od te dvojice neće dobiti niti približno za dovođenje igrača koliko je dobivao Van Gaal ili koliko će dobiti Mourinho nakon dolaska u United. Veliki klubovi jednostavno dovode već izmišljene igrače, a Leicester i West Ham morat će i dalje izmišljati igrače. Tim je uspjeh Ranierijeve momčadi još veći.

Napiši komentar

Molim upišite sva obavezna polja označena zvjezdicom (*).
Dozvoljena je uporaba HTML koda