Ned07032021

Last update

Back Nalazite se ovdje: Home Međunarodni Sport EU takmičenja EU2020 Evo zašto smo gledali najlošiji Euro u povijesti!

Evo zašto smo gledali najlošiji Euro u povijesti!

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

Analitičar community portala Tribina.hr pozabavio se nedavno okončanim Eurom na kojem je Portugal, iako je na cijelom turniru upisao samo jednu pobjedu nakon 90 minute igre, nadigrao Francusku u finalu sa 1:0 te tako došao do prve titule prvaka Europe u povijesti države

Analitičar community portala Tribina.hr MMaarrkkoo tako je napisao članak pod naslovom 'Neefikasni Euro; statistička anomalija ili posljedica loših odluka?' koji prenosimo u cijelosti:

"Tuga." "Osrednjost." "Meh." "Idem radije u poreznu čekati na red bez interneta na mobitelu."
Ovo su gotovo pa najčešći komentari na sveopću kvalitetu Eura koji je netom okončan pobjedom Portugala usred zemlje im bratske, Francuske. Pobjedom Portugala čija igra je na momente služila za uspavljivanje dojenčadi sa probavnim grčevima, a u bljeskovima je ipak dogurala do "vidiš, to ti se zove taktika" razine zanimljivosti.

A uistinu, sve je ukazivalo upravo na to da će prvenstvo tako i izgledati. Mnogi su se tješili da je Brazil 2014. pokazao da, ako već reprezentativni nogomet i nije najkvalitetniji na Svijetu (Liga Prvaka je kao natjecanje odavno postalo klasa iznad), ipak isti može biti zabavan i efikasan. Dakle, nade i želje su bile usmjerene k tome da će se igrati za gol više, makar je realnost govorila baš suprotno. Razloga ima više, no svi se daju svesti pod jedan jednostavan zajednički nazivnik: 24.

Bilo bi genijalno kada bi ta brojka označavala isto ono što je označavala i u izvrsnoj triler-seriji s Kieferom Sutherlandom u glavnoj ulozi - dakle brdo akcije, preokreta i napetosti. No, istina je da ta brojka, osobito u formatu u kojem je bila prezentirana u Francuskoj, dovodi isključivo do razvodnjavanja kvalitete bez adekvatne protuteže u napetosti ili barem količini golova u mrežama objektivno slabijih reprezentacija.

Kada se sada zna da je europski prvak postala ekipa koja, da nije te magične brojke, ne bi niti vidjela knock-out fazu prvenstva, onda se zaista treba zapitati da li je to turnir koji tjera najbolje da budu uistinu najbolji, ili jednostavno predstavlja idealan poligon za uvježbavanje minimizacije rizika nauštrb svega drugoga.

Uz čast iznimkama, ogromna većina ekipa je u grupnoj fazi prvenstva igrala sa isključivim motivom ne izgubiti utakmicu. Zašto - pa zato što se (dokazano) i bez pobjede u grupi moglo proći dalje, te čak i postati prvak kontinenta. Iako je Portugal u konačnici "zaslužio kantu" jer nije izgubio niti jednu utakmicu, teško bi na taj način išta uspio ušićariti na Svjetskom Prvenstvu (dokazano), a osobito u kvalifikacijama za Euro ili SP.

Format ovog Eura je, kako za favorite, tako i za "male" reprezentacije, stvorio nevjerojatan psihološki moment, s kojim se do sada nitko od aktivnih igrača nije imao prilike susresti u grupnoj fazi: za svakog favorita bi bila nečuvena sramota ispasti u sustavu u kojem 2/3 ekipa prolazi u knock-out fazu, dok je za bilo koju slabiju reprezentaciju postojala gotovo 50-postotna šansa da ostvari povijesni uspjeh. I dok su "favoriti" još koliko-toliko igrali napadački nogomet protiv slabijih protivnika, ovi drugi - pa čak i kada se radilo o reprezentacijama srednjeg ranga - taktički prvenstveno organizirali na način da je najveći grijeh primiti gol, a da zabijanje istog može biti tek zgodan nusprodukt povoljnog razvoja događaja na terenu. Svaka ekipa koja je igrala iole lošiju obranu je pala i raspala se (Ukrajina, Rusija, Češka), dok su ekipe koje su jedva bile sposobne dovesti loptu do protivničkog gola vlastitim znanjem - uspjele proći skupine (Sj. Irska, Mađarska)

Posljedica takvog pristupa je bio povijesno najniži prosjek golova po utakmici u grupnoj fazi Europskog prvenstva još od davne 1992. godine - 1.91 - pri čemu je samo jedna jedina utakmica te faze završila sa više od 3 postignuta gola (Portugal-Mađarska 3:3). Čisto za napomenu, prosjek grupne faze prethodnih 5 Europskih prvenstava nije bio manji od 2.3 gola po utakmici, a 2012. je bio okruglih 2 i pol gola po susretu.

Problem se nastavio i nakon grupne faze - i to iz istih (ponajviše psiholoških) razloga. S jedne strane, suludi sistem ždrijeba u kojem se do zadnjega nije znalo tko će protiv koga u 1/8 finala i na kojoj će strani ždrijeba završiti) je spojio hrpu povijesno jakih ekipa + Island i Irsku s jedne strane, te osam ekipa koje nikada nisu otišle do kraja s druge strane. Zašto je to ispalo bitno (makar ne bi nitko očekivao):

Na "francuskoj" strani ždrijeba su se našle gotovo sve ekipe koje su sposobne igrati lijep i dobar nogomet, ali su istovremeno sve te ekipe (osim Islanda i Irske, naravno) imale očekivanje da se ode do kraja ili barem na korak do istog. Pritisak medija, navijača i menadžera je bio toliki da je strah od preranog odlaska kući bio daleko veći od spremnosti da se zaigra "na nož" i da se protivnika pobijedi na uvjerljiv i dominantan način. Do finala je dominantna bila tek Francuska, i to 3 i pol poluvremena od 6 odigranih. Španjolci i Englezi su se raspali, Talijani su dali sve od sebe, a Nijemci su prolazili dokle god je bilo nekoga da ugura loptu u mrežu nakon 7662 dodavanja u sredini. Irska je taman došla do kud je najviše mogla, a Island i daleko preko toga.

Druga strana ždrijeba pak je bila prepuna ekipa kojima bi čak i ulazak u polufinale predstavljao nikad doživljeni uspjeh. Samo je Portugal od svih tih ekipa vidio finale kontinentalnog natjecanja uživo. I svi su oni htjeli doći što je dalje moguće, a ako ne to, onda se barem ne osramotiti. Tu ideju je, na žalost, prihvatila i Hrvatska - gotovo unisono ocjenjena kao najbolja reprezentacija grupne faze - sa poznatim rezultatom. Napadački najpotentnija ekipa Europe, Belgija, je tek 1/8 finala odigrala u skladu sa svojim renomeom - i to je bila najbolja pojedinačna predstava ekipe na cijelom turniru - da bi već na slijedećoj stepenici sve to otišlo u vjetar.

Psihološki gledano, mentalitet koji je većina ekipa usvojila u grupnoj fazi - a koji bi se kratko mogao nazvati "pazi leđa" - je prenesen i na knock-out fazu. Iznimka tome je Portugal, koji pak je u iznimno slaboj grupi bio igrom (ali ne i rezultatom) dominantna ekipa, da bi od utakmice s Hrvatskom nadalje na teren izlazio tim u najboljoj maniri Intera iz '80.-tih. Svrsishodno - da. Imalo zanimljivo - bože, ne!

To što je prosjek golova po utakmici do kraja prvenstva narastao na "ludih" 2.1 je isključivo posljedica par susreta - Belgija-Mađarska, Belgija-Wales i Francuska-Island, a ne sveopće preorijentacije ekipa na napadački nogomet. Ponovno, to je bio najgori prosjek još tamo od Eura 1980. koji je odigran u "zlatno doba" cattenaccia.

Prvak je u čitavom prvenstvu (dakle 7 utakmica) zabio 9 golova - dakle koliko i Michel Platini sam 1984. godine u 5 odigranih utakmica. Statistički iskazano: 1.29 golova po utakmici (op.a. Grčka - dosadašnji epitom "dosadnog" pobjednika je 2004. godine zabila 8 golova u 6 utakmica, odnosno 1.33 gola po utakmici). Najefikasnija ekipa su bili Francuzi sa 15 golova u 7 utakmica odnosno 2.14 golova po utakmici. Od toga su 5 zabili na samo jednoj utakmici, Islandu u 1/4 finalu.

No nisu samo golovi (odnosno manjak istih) ono što zaista govori o stvarnom dojmu nogometa koji smo gledali od 10. lipnja do 10. srpnja 2016. Dok smo prije dvije godine u Brazilu gotovo svaku drugu utakmicu gledali s čuđenjem zbog raznovrsnosti napadačkih opcija, nakon utakmica ovog Eura su uglavnom prevladavali komentari na tragu "taktičke borbe", "izolacije protivničkih napadača" i sličnih "epiteta" kojima se ponekad pokušava opravdati gledanje ekvivalenta konceptualnih filmova s tematikom samog koncepta snimanja tog istog filma uz osvrt na korištenje nijanse zelene boje na zidovima kupaonice glavnog junaka. Vrhunac te "dekadencije" su bile upravo dvije utakmice koje je odigrao prvak - 1/8 finala protiv Hrvatske, te finale protiv Francuske. Dakle, nogomet koji se igrao na ovom prvenstvu je bio eklatantan primjer koji bi koristili npr. Amerikanci kada bi obrazlagali zašto njih - pobogu - taj i takav nogomet uopće ne zanima.

Osnovni problem je što je ovo prvenstvo pokazalo da nogomet orijentiran na obranu daje bolji rezultat od napadačkog, riskantnog pristupa. Dapače, ne treba imati čak niti pravog napadača da bi se došlo daleko (Portugal, Njemačka), dok prava organizirana obrana može zaustaviti i najpotentnije napadačke ekipe kontinenta. Tiki-taka je odavno mrtva, posjed lopte gotovo da nema nikakvog smisla, a izlasci u posljednju trećinu terena u reprezentativnom nogometu donose više štete nego koristi jer vas uvijek može lupiti neka nesretna kontra "Čazmatransa". Iako su se već javili glasovi da je potrebno mijenjati pravila s ciljem povećanja atraktivnosti igre, nema tog pravila koje s željenim početnim efektom ne bi proizveli i brzi kontra-efekt. Zato će se sada morati dogoditi nešto od slijedećeg:

a) Navijači, obični promatrači, treneri i igrači će polako prihvatiti da će ludi i efikasni nogomet ostati rezerviran tek za super-klubove koji drže 9 od 10 najboljih napadača i veznjaka svijeta, te poneke gung-ho luđake iz manjih klubova kojima će ipak dojam biti isto važan kao i rezultat. Kod reprezentacija će se gledati isključivo njegovo veličanstvo rezultat, a dojam - bolje ružan do kraja, nego lijep doma.

b) Morati će se pojaviti barem jedna ekipa, jedan sustav koji će znati uspješno razmontirati Portugalski sistem, te time obeshrabriti buduće autobusne prijevoznike. Gotovo je sigurno da se to mora dogoditi prvo na klupskoj razini - jer izbornici reprezentacija nemaju ni približno dovoljan broj dana sa svojim ekipama da bi s njima stvarali napadačke taktičke revolucije. Mora se pojaviti neki novi Michels, Cruijff, Sachhi ili Guardiola koji će znati izgraditi sistem koji poništava sve ono prijeti da uništi atraktivnost nogometa, kako na klupskoj tako i na nacionalnim razinama.

Na žalost, UEFA se uopće ne zamara s generalnom kuknjavom kritičara. Zarada od prvenstva je otišla u nebo, čak i sa četverostruko skupljim kartama nego npr. 2004. u Portugalu su rasprodali gotovo sve utakmice, sponzori su lopatama bacali novce, i to je jedino bitno. Brojka 24 se "dokazala" u financijskom smislu, a sada će se to još 2020. i podebljati lukrativnim "seljakanjem" prvenstva preko pola Europe. Kako kaže pjesma: "Care samo pare samo biznis, minimalni rizik please please.."

Napiši komentar

Molim upišite sva obavezna polja označena zvjezdicom (*).
Dozvoljena je uporaba HTML koda